Unatoč pomacima u emancipaciji, stara cura, odnosno starija neudana ženska osoba, u velikim je problemima svakako, a naročito nakon 50. Odlazak u kino, kazalište, pa i na kavu, teži je nego ikada, bolje rečeno, nemoguć je. Nitko za staru curu – joj pogrdna li naziva – nema vremena, ukućani više ne mogu slušati njezine žalopojke, nezadovoljstvo je u galopu, a ni zdravlje nije ništa bolje, pa je dobro ako te samo jednom, a ne više puta dnevno upute liječniku jer ti, po njihovu mišljenju, ‘fali ona stvar’. Kako održati životni elan, kako sačuvati dostojanstvo – jer uglavnom te preziru kao nerealizirano biće? U trgovini kada kupuješ donje rublje ili parfem, čudno te gledaju, s prijekornim pogledom – što će joj to? Kako sačuvati zdrav razum? Napominjem da je situacija još i teža ako ta osoba živi na selu, gdje je i u Crkvi prijekorno gledaju jer je nerealizirana – čitaj nerotkinja i neudana.
Tonkica
Draga Tonkice,
Mogu razumjeti da se osjećate neprihvaćeno zbog statusa zrele, a još uvijek slobodne žene jer patrijarhalno društvo u kojem živimo vrlo različito vrednuje različite manifestacije ženskosti i različite bračne statuse. Duga stoljeća patrijarhata, u zagrljaju s komplementarnim religijskim dogmama, posebno su poticala arhetip majke koja će rađati vojnike za državu ili arhetip supruge koja će uvijek biti na raspolaganju svom muškarcu, jer su ti identiteti s pripadajućim normama ponašanja najviše služili reprodukciji takvog sustava u kojem je ženi namijenjena pozicija “druge”.
No, ma koliko pritisak bio jak, uvijek su postojale neuklopljene, stršeće “druge”, popravljajući prosjek bilo da su živjele kao neovisne avanturistice, izazovne ljubavnice, hrabre ratnice, posvećene znanstvenice, duhovnjakinje u potrazi za mističnim iskustvom ili, pak, kao samodostatne neudane žene, kako legende često kažu, “na rubu šume”, odnosno na marginama društva.
I ma koliko se retrogradne društvene struje trudile osuđivati sve ono što se ne uklapa u njihov ideal, stvarni život nam stalno potvrđuje da ne postoji samo jedan “ispravan” način da se bude žena ili muškarac, odnosno da se živi svoja sudbina.
Ipak, pokret za emancipaciju, kao što ste primijetili, još nije dovršio svoj posao, a živjeti se i u međuvremenu mora. Reakcije okoline, tuđe poglede i komentare možda ne možete izbjeći, ali se svakako možete pozabaviti svojim reakcijama na njih, odnosno s onim što ste nazvali galopirajućim nezadovoljstvom u vama.
Za početak biste se mogli pozabaviti pitanjima: Što mi to moje nezadovoljstvo zapravo šapuće u uho? Na koje me sve načine uspijeva uvjeriti da sam žrtva? Dopuštam li da reakcije drugih ljudi, uključujući njihove zajedljive komentare, utječu na sliku koju imam o sebi? Govore li njihove ružne primjedbe zaista o meni ili više o njima? Obraćajući pažnju na ljude koji me poprijeko gledaju, zaboravljam li primijetiti sve one drage, ljubazne osobe koje uvijek imaju toplu riječ za mene? Kome sam se ja danas nasmiješila?
Ponekad nam i mali pomaci u načinu kako ćemo gledati na stvari, odnosno drukčiji izbor riječi dok mislimo ili govorimo o sebi, mogu pomoći da promijenimo i emotivno stanje. Stoga razmislite kako se opisati a da ne koristite vama mrzak naziv “stara cura”. Biste li možda o sebi mogli početi govoriti kao o mudroj ženi, ženi koja ima visoke standarde, kao o onoj koja se nije lako dala ili kao o onoj koja još prkosi?
Siniša (sinisa.jovic@slobodnadalmacija.hr)
