Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu u razgovoru za 100posto najavljuje da se povlači sa političke scene, otkriva što će raditi u mirovini, a i iznosi dosan nepoznate, al uznemirujuće podatke iz biografije.
Kada se spomene ime hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu Ruže Tomašić, mnogi će reći kako je riječ o političarki s daleko najzanimljivijom biografijom od svih eurozastupnika.
Nekadašnja pravašica, utemeljiteljica i predsjednica Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, a potom i Hrvatske konzervativne stranke, prije mjesec dana proslavila je šezdeseti rođendan. Hrvatska emigrantica u vrijeme Jugoslavije u Kanadu je otišla kada je imala samo 15 godina. Bila je u ono vrijeme politički nepodobna, a njena obitelj proganjana. U Kanadi se školovala za policajku, postala najbolja u klasi u borilačkim vještinama, a potom postala i prva kanadska policajka na motoru.
Na poziv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana vratila se u RH i postala važan dio njegovog osiguranja, da bi se 1992. zbog teške bolesti vratila u Kanadu. Kada se 1998. izliječila, vratila se u zemlju i priključila najprije Hrvatskoj stranci prava, a potom zbog razlaza s Antom Đapićem otišla i stvorila HSP dr. Ante Starčević.
„Odlazim iz politike. Kada mi završi ovaj mandat ne namjeravam se više vraćati u Europski parlament ili domaću politiku. Gotovo je. Možda budem na listi za europske izbore da pomognem stranci svojim imenom i ostvarenim rezultatima, ali u zastupničke klupe više neću. Idem u mirovinu i vraćam se životu na Korčuli“, najavila je Tomašić za portal 100posto.
Status eurozastupnice stekla je na prvim izborima za EP još 2013. godine, kada je po broju glasova bila druga s najviše birača iz Hrvatske, nakon Tonina Picule. Potvrdila ga je još boljim rezultatom na redovnim izborima 2014. Prije toga bila je saborska zastupnica u Hrvatskom saboru.
„U Hrvatskom saboru mnogo je lakše raditi“, kroz smijeh govori Ruža Tomašić. Kaže kako se na Markovom trgu zastupnici ne moraju ni približno pripremati kao što to čine u Europskom parlamentu.
„Dođeš, kažeš nekoliko rečenica, javiš se par puta kako bi osvojio ‘bodove’ i stekao titulu najaktivnijeg saborskog zastupnika i to je to. Ne moraš uopće toliko mnogo znati o temi o kojoj pričaš. Sve je površno, znaš sve o svemu, a ništa ne znaš. U Saboru je manje i zakonodavnog rada. U EP-u stvari su puno drugačije. Rad u odborima ima veći značaj, više je tema, puno pripremanja rasprava, lobiranja i zapravo je sve puno ozbiljnije i zahtjevnije. Tamo se radi po cijele dane“, otkriva nam Tomašić.
U Bruxellesu ju je ipak nešto razočaralo, a to je što u svemu zadnju riječ ima Europska komisija. Nakon toliko truda, rada i rasprava, na kraju je ipak EK ta koja odlučuje.
Ponosna je, kaže, što za vrijeme provedeno u Europskom parlamentu može reći da nije radila ni po čijoj direktivi, već isključivo živjela svoje stavove, kako privatne tako i političke. Angažirala se na pomoći ribarima, lokalnim akcijskim grupama, malim poduzetnicima i poljoprivrednicima, razvoju lokalnih sredina…
“Biti konzervativac u Hrvatskoj to ima negativan prizvuk jer se sustavno omalovažava sve vezano uz našu tradiciju i nacionalni identitet pa su konzervativci koji to žele očuvati prvi na udaru. Odmah smo ‘ognjištari’, ljudi iz 16. ili 17. stoljeća. A to nije istina.
Konzervativizam znači očuvanje svega onog dobroga što nam je ostalo od predaka, kao što su obiteljske vrijednosti. Dakle, konzervativci prihvaćaju promjene, ali postepeno, gradeći na onome dobrome što nam je ostalo od prethodnih generacija. Sve što je izdržalo test vremena sigurno vrijedi i nema smisla to srušiti i samo da bismo bili ultramoderni. To što je nešto moderno, ne znači nužno da je i dobro za društvo. Mi nekad prihvaćamo stvari sa Zapada, iako su one teško smeće, samo zato jer vjerujemo da je to progresivno“, objašnjava zastupnica.
Po povratku na Korčul Tomašić je veliku pažnju javnosti privukla borbom protiv dilera narkotika na otoku. Tada je i njezina obitelj izložena brojnim prijetnjama, no akcija je urodila plodom i dio je glavnih trgovaca narkotika, uključujući i javnosti najpoznatijeg Jakšu Cvitanovića Cvika, spremljen iza rešetaka. Tomašić kaže kako su rezultati njezine borbe s dilerima itekako vidljivi na Korčuli.
O prijetnjama kojima je njezina obitelj tada bila izložena otvoreno govori.
„Nekoliko puta nam je došlo pismo s prahom, dolazili su liječnici, policija. Sin mi je pretučen. Kćer je automobil udario u Splitu, nikad se nije saznalo tko stoji iza toga. Prijetnje su bile naša svakodnevica, ali moja obitelj se uz mene, pa i uz moj posao dok sam bila policajka, na te stvari donekle privikla“, govori nam Ruža Tomašić.
Kaže kako tih godina uopće nije imala potporu svojih sugrađana.
„Čak i ljudi koji su me ponukali na sve to iz straha su bježali na drugu stranu ulice kada bi me vidjeli. Ma sve bih to i danas ponovila, ali na drugačiji način. Sve roditelje koji su mi dolazili tražiti pomoć tražila bih da potpišu svoje izjave, a zatražila bi i asistenciju kanadskog veleposlanstva, jer sam kanadska državljanka, kao i moja obitelj. Vjerojatno bi u cijelu priču ušla puno agresivnije“, otkriva.
Osim prijetnji kojima je bila izložena, zastupnica Tomašić otkriva kako su protiv nje često radili i oni koje je smatrala suradnicima. Naročito tu misli na, kako kaže, ‘tobožnje pravaše’, koji su medijima podmetali lažne priče o njoj.
„Svašta sam o sebi čula. Portali su me prozvali da kakva sam ja to majka i žena, jer da sam navodno imala muža četnika s kojim imam sina, a da sam i njega i sina ostavila te otišla u Njemačku, a onda Kanadu. A ja sam u to vrijeme imala 15 godina, dakle nisam baš mogla imati ni muža niti dijete.
Lagali su i da sam radila za Udbu i da mi je kodno ime bila ‘Bosanka’, a čak sam o sebi čula i da postoje određene fotografije snimljene dok sam s jednim poduzetnikom bila na jahti, u nekim inkriminirajućim pozicijama te da me sada ucjenjuju sa tim snimkama.
Te priče nisu podmetali ljevičari. Sve su to radili tobožnji pravaši, moji nekadašnji kolege“, iskreno govori Tomašić.
Nedavno je došla u fokus javnosti kada se žestoko obračunala sa Jeanom Claude Junckerom, predsjednikom EK, kojeg je prozvala zbog sudjelovanja u 200.obljetnici rođenja komunističkog ideologa Karla Marxa. Kaže kako komunizam nije vrednota Europe. Pitamo je zna li da mnogi u Hrvatskoj kažu kako im je tih dana ipak bilo bolje.
„Možda njima jest. Ali bilo je i jako puno nas kojima nikako nije bilo dobro. Koji smo marginalizirano pa potom praktički protjerani, morali napustiti zemlju da bi preživjeli. Moja obitelj, a bilo nas je osmero djece, rasula se po čitavom svijetu. Ja sam morala pobjeći s 15 godina. Tako da, eto koliko nam je bilo dobro. Takvih je sudbina bilo puno, više se tad iseljavalo nego sad“, kaže Tomašić. Otkriva kako i danas ima dozvolu za držanje i nošenje oružja.
Kada sredinom iduće godine ode u mirovinu, Ruža Tomašić dobro zna što će raditi po cijele dane.
„Imam dvije unučice, žive kod Šibenika. Bavit ću se njima. Uživat ću na Korčuli. Pridružit ću se jednoj udruzi za djecu s posebnim potrebama. Najprije ću se malo odmoriti. Imam masline koje su zarasle i kojima se treba baviti. Bit ću itekako aktivna”, piše Maxportal
