Na današnji dan prije 112 godina na runovićkom je groblju Gospe od Karmela pokopan hercegovački “Robin Hood”, hajdučki harambaša Andrija – Andrijica Šimić, jedan od najvećih legendi hrvatskog naroda. Rođen 1833. u Alagovcu, župa Ružići (Grude), poslije odslužene trideset godišnje robije, “kralj gorskih klanaca” od puka je tretiran kao živa legenda. Po izlasku iz tamnice 1901. putujući i prepričavajući svoje hajdukovanje, a po usmenoj je predaji i u starosti imao zavidnu snagu te mogao preskočiti magarca s mjesta, smrt ga zatiče u Runoviću 5. veljače 1905.
Rođen u Hercegovini, pokopan u susjednoj Dalmaciji … zauvijek ostao u srcima hrvatskog naroda.
U knjizi Jurice Gizdića ‘100 godina Hajduka’ jedna je priča posvećena Šimiću, a prenosimo je na današnju obljetnicu…
Kada se u siječnju mjesecu 1871. godine pročulo da žandari dovode uhapšene hajduke u Split, mnoštvo naroda okupilo se oko zatvora čekajući njihov dolazak. Sve je bilo krcato ljudima pa nije bilo mjesta ni u blizini zatvora ni naokolo jer se narod naguravao trudeći se vidjeti okovane hajduke, koji su trebali tuda proći. Ni o čemu drugom nije se govorilo u gradu, nego o tome. Nakon istrage, suđenje hajducima počelo je 1872. godine. Nemir je ušao među splitski puk. Svako jutro iz zatvora koji je bio u nekadašnjem Lazaretu žandari su provodili vezane hajduke u palaču Tartaglia, gdje je bio sud, a to je današnjoj Šubićevoj ulici broj 2. Put je bio zakrčen ljudstvom, koje se okupljalo da ih vidi pa su žandari morali intervenirati i udaljavati narod da mogu proći s uznicima.
Najvažnija osoba hajdučke družine bio je njihov harambaša Andrija Šimić (1833. – 1905.). On je bio najistaknutija osoba o kojoj se pričalo u Splitu, ali i središnja osoba sudskog procesa koji je trajao 22 dana. Tijekom suđenja ostavio je takav dojam na sud da je sudac porotnik Anton Brčićzapisao da se Šimić ne smije smatrati silnikom jer je njega kruta sila odagnala od očinskog doma i obiteljskog zakona. Pred strahom od smrti otišao je u hajduke. Da se odgajao u povoljnijih prilikama, bio bi pravi dobrotvor za čovječanstvo.
Nakon što je Šimić osuđen na doživotnu robiju, upućen je brodom u zatvor u Kopar.
Svako malo tadašnji je tisak izvještavao što je s njim, kako mu je zdravlje i hoće li ga car pomilovati. Jednog dana pronio se Splitom glas da je car pomilovao hajduka Šimića i da će stići brodom. Glavni urednik Pučkok lista Juraj Kapić, 2. siječnja 1902. godine donosi vijest: ‘Kad se bilo pročulo da je car pomilovao hajduka Šimića, te da on ima stignuti poda Split, za tri dana zasebice mnoštvo naroda na svaki sat i po danu i po noći čekalo je doti jednu lađu koja je stizala iz Trsta misleći da je u njoj Šimić. Po gradu se na sve strane govorilo ‘Dolazi Šimić’! Od velikih kiša na splitskoj obali bilo je gliba nazuvuk, ali to svijetina nije gledala, već kao začarana trčala je da vidi hajduka Šimića. On je stigao u Split, dne 17. prošlog mjeseca (17. prosinca 1901.) i nastanio se kod Mije Gotovca Lečevičanina. Odma u petak jutrom svjetina je bila opkolila Gotovčevu krčmu, željna da vidi Šimića. Redari su neprestano stražarili i odalećivali puk. Pošto je hajduk Šimić glasan po cieloj Dalmaciji…’
Nakon Splita Andrija Šimić obilazi Dalmaciju, dijelom Bosnu i Hercegovinu. Gdje se god pojavi pojavi narod znatiželjan, dolazi ga vidjeti jer je on živa hajdučka legenda, borac protiv turskog zuluma. On je preteča hercegovačkog ustanka, koji je u konačnici promijenio sudbinu balkanskih naroda, ali i europskih zemalja. Razgovara s novinarima, koji ga prate kamo god hoda i koji pišu što sve čini u susretu s narodom koji ga oduševljeno dočekuje. On demonstrira okupljenim ljudima, pored zavidne inteligencije i izvanredne fizičke osobine za njegove godine. O njemu piše tadašnji tisak kao što danas piše o filmskim, sportskim i drugim zvijezdama. Eto što je značio hajduk Andrija Šimić, koga je od milja narod prozvao Andrijica, splitskim ribarima, težacima i gradskim intelektualcima.
O Šimiću se u Splitu i cijeloj Dalmaciji pričalo tridesetak godina prije izlaska s robije, a posebnom 1902. godine kada se našao na slobodi nakon 31 godine tamnovanja. Postao je slavan u narodu. Tadašnji splitski intelektualci slušali su priče i bili okupirani Šimićevom osobom kao i njihovi mještani. O njemu su čuli mnoge interesantne priče iz hajdučkoga života, koje su kolale Splitom, posebno o njegovim junačkim pothvatima.
Bio je slavan u Dalmaciji, dijelu zapadne Bosne i Hercegovine, ali i po cijelom svijetu, gdje su živjeli iseljenici rodom iz naših krajeva. Andrija Šimić je bio zadnji, jedini veliki i u narodu omiljeni hajduk u prošlosti Dalmacije.
U takvom ozračju 1911. godine dolaze studenti iz Praga u Split i osnivaju nogometni klub. Kakvo će mu ime dati, pitaju profesora Josipa Barača? Što im je on mogao adekvatnije predložiti nego da se zove Hajduk. Otac profesora Barača rodom je iz sela Muć Gornji u Dalmatinskoj zagori. I on je slušao priče o hajdučkom harambaši Andriji Šimiću u svom rodnom selu. Sigurno mu se divio kao i njegovi seljani. On je to prenio na svoju djecu. Pričao im je na način kako se to prenosilo usmenom predajom kroz naraštaje prije i poslije. Otac Josipa Barača bio je poštar koji je zasigurno u to vrijeme znao talijanski jezik, a vjerojatno i njemački.
Da bi taj čovjek tada došao na to mjesto, morao je biti inteligentna osoba jer kako drugačije da dođe za ‘pošćera’ iz sela Muć Gornji u Split?! On je svojoj djeci prenio ljubav za hajduka Šimića. Kad se svi prethodni navodi dobro analiziraju, postaje mnogo jasnije zašto je profesor Barač upravo predložio takvo ime nogometnom klubu Hajduk. Taj pojam je za profesora Barača kao i mnoge druge stanovnike Splita, cijele Dalmacije i šire simbolizirao hrabrost, odlučnost, upornost, ponos i čast kao i borbu hrvatskog naroda protiv neprijatelja. Takvu sliku o hrvatskom nogometnom klubu Hajduk nosile su u svijesti sve starije generacije njegovih simpatizera i navijača, nose i današnje, a nosit će i u budućnosti!
