“POSTOJE te neke stvari koje se nekako logično očekuju od žene, dakle i majke. Stvari koje se podrazumijevaju. Recimo – da mame budu one koje tješe djecu, brišu im suze i nosiće, brišu guze, brišu podove i prašinu s polica. Recimo.
Ili da mama, na kraju balade, skuplja igračke, skuplja posuđe, skuplja čarape. To je zato što se nekako očekuje da će mama biti glavna brisačica, skupljačica, pospremalica i naravno – glavna čistilica. Ona makne, pa obriše, pa pospremi. Neke stvari prvo sortira, spari, pa tek onda pospremi, a usput još malo i podigne, premjesti, obriše, ode pa se vrati s većom krpom, ali eh – sad prvo mora pospremit i maknuti da bi obrisala. A zapravo je krenula kuhati. A mame sve to rade jer se to nekako očekuje s obzirom da su sve te male stvari nekako više ženski nego muški posao, pa ako mama nije, nije ni itko drugi.
Tako sam i ja – sad tu sad tamo, sve dok jedan dan nisam stala, digla pogled od poda i rekla jednom zauvijek – “dosta!”, izjavila je jednom jedna mama i sama sebi kimnula u znak potvrde da je konačno dobro odlučila.
“Umjesto čiste kuće, ja imam troje djece. Troje sretne djeca čija mama više ne huči iza njih kao naporni zaštitar ispod glasa mrmljajući “tko će to pospremiti”. To sam radila dok sam im još naivno i vjerovala da će oni pospremiti za sobom, a kada to nisu napravili zauzimala sam stav dežurnog policajca koji je nakon niza sustavnih prijetnji uvijek izvisio jednom rukom spremajući igračke, a drugo brišući njihove nosove nakon još jedne neutješne epizode koja je počinjala prijetnjama, a završavala krokodilskim suzama. I zato sam odlučila da to više neću biti.
Oke, malo lažem. Još uvijek sprema, još sam uvijek dežurna čistilica i dežuran policajac, s natruhama ljutog zaštitara i mile tete iz vrtića, sve nekako u istoj minuti. I naravno istoj osobi. Ali odustala sam od toga da budem takva. Barem većinu svog vremena.
I zato sam odlučila – čistim osnovno, a sve ostalo – zahebi.
Ali ta odluka ije bila laka. Naime, svi smo mi još uvijek prilično indoktrinirani slikama savršenih domova i savršenim, marljivih ništa ne pitam samo radim domaćica. I to još rade sa savršenim zamrznutim smiješkom, savršeno nalakiranim noktima i ružem na usnama dok usisavaju kuću.
Oprostite trendovi, ali to je suludu za očekivati kada imate troje djece. I zato sam jedno vrijeme mantrala, više za sebe nego za sve njih – “ja ne moram čistiti tu kuću”, sve dok se u to konačno nisam uvjerila. Nije bilo lako.
Ali zato sada svi mi imamo neke prednosti od toga.
Da sam i dalje ostala ona koja zavija na nered uskoro bi došao trenutak kada bi doslovno svaku stvar s poda bacila u smeće. Poderani crtež, iskidani časopis, strgane igračke za koje nitko ne zna od kud su došle. Znate one njihove materijalne vrijednosti nađene u travi?
E pa – moja djeca sada ipak mogu sačuvati sve svoje vrijednosti, a ja konačno mogu sačuvati nešto svojih živaca jer igračke nisu sortirane i spremljene na mjesto tako da na svakoj hrpi stoji po jedna preslatka plišana igračka koja doduše u većini slučajeva služi da skuplja prašinu ili da se njima mlate – jer su tako slatke pufaste i mekane. Naravno, dečkima je to omiljena zabava.
Nije bilo lako, ali sam se nekako naučila živjeti s tim. S tim da preskačemo igračke, s tim da prije spavanja prvo namjestimo krevet i pažljivo maknemo svaku kockicu legića koja se eventualno skrila u ćoškovima i ispod jastuka.
Navikla sam se da umjesto spremanja cijele njihove sobe jednostavno potrkam sve igračke i napravim usku stazu koja vodi do izlaza iz sobe. Jer tjerati ih prije spavanja da pospreme sve što su marljivo poslagali po podu značilo je suze nečuvene, jer, kako su me i sami uvjeravali, s time će se ionako i sutra nastaviti igrati. Pa ako na gradilištu, gdje se aktivno radi, nećemo očekivati da majstori svaku večer pospreme sve, da bi sutradan nastavili s poslom, tako ni ja više ne očekujem od svoje djece da će se sutra opet iznova graditi svoje podno carstvo.
I zato sam sama sebi rekla dosta. Dosta tome da mi kuća blista usred njihovog “građenja” dosta tome da kuću čistim i djeci branim da se miču samo zato što nam dolaze gosti, dosta tome da sam rastrojena jer igračke nisu u kutijama, a čisti veš na crtu složen u svačijim ladicama. Dosta je toga da peglam sve po redu, dosta je toga da čistim svaku mrlju iza njih, dosta je toga da se brinem ima li prašine po ćoškovima, dosta je bilo spremanja igračaka za kupanje na posebno mjesto kada je lakše samo ih ostaviti u kadi i navući zastor. Dosta je toga svaki obrok završava pranjem suđa i prije nego što se mama propisno najela. Dosta je brisanja pošaranih stolova, dosta je čišćenja jer se to mora, dosta je svega sve dok za to ne dođe pravi čas.
Dosta je toga da mi čišćenje i spremanje oduzima toliko mog vremena, toliko našeg vremena, toliko živaca i energije kada na kraju čistke kuća ionako neće izgledati kao u časopisima. Za to bih trebala nemati troje djece. Jednostavno. Za to bih trebala biti kućna pomoćnica, a ne mama.
Zato sam odustala. Generalku odradim jednakom brzinom baš kao i onda kada sam danima prije nje sređivala kuću. I zato mi je dosta svakodnevnog čišćenja. Dosta. Pa neka igračke stoje spremljene na podu, čisto rublje po košarama, suđe u sudoperu, knjige po stolovima, kaučevima…. ali tu će se, znaj, uvijek naći mjesta, ili barem u sekundi napraviti mjesta za sve drage goste koje pozovemo.
To što živimo u neredu ne znači da se više nećemo družiti. Tko će me zbog toga osuđivati, taj mi niti ne treba. Moja je kuća trenutno takva kakva je, a ja se zbog toga više ne želim sramiti. Barem znam koliko mi je sada vremena ostalo za druženje.
index.hr
