Je, dobro ste napisali, i mene ova naša situacija podsjeća na pismu “Pišonja i Žuga”. Samo Pišonja i Žuga su tili na more, a ja san samo tija provozati autobus – kazao nam je jučer 19-godišnji mladić iz Imotskog, kojeg je, zajedno s njegovim 23-godišnjim prijateljem, policija prije tri dana kazneno prijavila da su u noći između 7. i 8. veljače ukrali autobus vrijedan oko 300 tisuća kuna s parkirališta u krugu imotske tvrtke “Autoherc – Autopoduzeće Imotski”.
Osim toga, prijavljeni su i za provalu u benzinsku postaju u Cisti Velikoj 20. veljače, kada su ukradeni novac i prehrambeni proizvodi, te da su u prosincu prošle godine u Lovreću ukrali gorivo iz radnih strojeva, pričinivši štetu od 6700 kuna.
Razgovarali smo jučer s obojicom mladića koji su nam pojasnili što se događalo te večeri kad je autobus ukraden.
– Popili smo dosta te večeri i kod autobusnog kolodvora u Imotskom zaustavila nas je policija. Naplatili su mi tri kazne, nekih 7 i po tisuća kuna i bija san jako bisan nakon toga. Ne znan šta mi je bilo u glavi, ali kako san oduvik zna da su ključevi u autobusu i kako sve to ide, otiša san na parking, a prijatelj je osta u pekari. Upalija san autobus, pomislija san kad ide sve k vragu neka ide i to i izveza ga. Nisan ima nikakav plan di ću ići, samo sam ga gonija, a onda me je u pola vožnje uvatila panika, nisan zna šta ću i pomislija san šta je meni ovo tribalo. Kako san bija blizu Mrnjavaca, zakrenija san na taj uski put, vidija šumu i odlučija ga utirat šta dublje tamo. Nije on ništa kriv, nije ni zna šta san ja napravija, a kad san mu reka ponija se ka pravi prijatelj, tija me zaštititi, nikome nije reka – priča nam 19-godišnjak i dodaje kako mu je oduvijek životna želja bila da postane vozač autobusa. Ističe da je na policiji sve priznao i rekao im istinu.
– Sve je ovo bila jedna velika moja greška, jedan mladenački hir. Meni je životni san da nas dva skupa radimo ka vozači i vozimo autobus. Ne bi tija da nas ljudi gledaju ka kriminalce jer to nismo. Neko voli nogomet, a ja volin autobuse. Dobar san sa većinom vozača u toj firmi, kad s nekin imaš zajednički interes onda se ljudi nađu i uvik san tamo, nikad mi nitko ništa nije reka da ne smin tamo biti. I sad nakon svega ovoga još uvik se nadan da će mi se san ostvariti i da ćemo ja i moj prijatelj zajedno raditi ka vozači – iskren je bio mladić, dodajući kako za ostala dva djela za koje ih policija sumnjiči nema dokaza da su oni to napravili.
Njegovog 23-godišnjeg prijatelja, inače vozača navedene tvrtke koji je prije dva dana imao prometnu nesreću s autobusom kojim je prije toga prevezao školsku djecu, razgovarali smo u splitskoj bolnici gdje leži jer mu je u nesreći slomljena noga. On, za razliku od svog mlađeg prijatelja, smatra da je usporedba s legendarnim likovima iz pjesme “Zabranjenog pušenja” čista glupost.
– Taj autobus niti sam planira ukrasti, niti san zna da će on to napraviti. Mene je samo taj prijatelj zovnijo kad je to napravija da dođem po njega. Bili smo zajedno tu večer, popili smo i policija nas je zaustavila i isključila iz prometa. Ja san osta, a on je izaša iz auta i pobiga, nisan zna ni kako ni di, ništa. On je non stop po firmi, zna bolje neke stvari nego ja i neki vozači, voli autobuse. Dok san bija u pekari, a postoji i snimka za to, zva san ga i nisan ga moga dobiti. Onda me je zovnija i govori: “Otra san autobus”. Ja ga opet zoven da vrati autobus natrag, da ne radi gluposti, a on mi je reka da neće i prikinija je vezu. Zva san ga još deset, petnaest puta, nije se javlja. A onda, nakon uru vrimena me zove: “Aj dođi u mene u Mrnjavce, tamo san ostavija autobus”. Oša san tamo, mislija san vratiti autobus. A šta ću vratiti kad je bija izrazbijan. Unda san reka ajmo ća, nećemo se više približivati autobusu, valjda nas neće otkriti. Nisan ništa prijavija policiji, mislija san, prijatelj mi je, lišo će proći. Ne znan uopće kako su došli do mog imena jer niti san autobus dira niti san ima veze nit san ga nagovara, nit san zna da će ga oteti, nit san mu ikakve detalje objašnjava. Mali zna bolje od mene šta je u firmi, on zna tablice od autobusa koji je prije 15 godina odbačen u otpad, sve zna… – veli nam 23-godišnjak i dodaje da je čista laž to što su iz njegove, sada već bivše tvrtke, javno kazali da ne postoji nikakav dug prema njemu.
– Oni plaće redovno uplaćivaju, šta je je, ali ne plaćaju dnevnice. Plaća je fiksna 2600 kuna, od toga se ne može živit, a dnevnice su ovisno o tome koliko voziš. Nas gone da šta više vozimo, imamo dobre dnevnice, a onda nan ih ne dadnu. Meni su dužni devet tisuća kuna, šta dnevnica, šta plaću za prvi misec. Prošli misec san ima veliki problem. Ovo lito me je zaustavila policija, bija san u prekršaju jer san vozija više sati nego san triba, ali sve je bilo na pogovor firme i oni su rekli da će snositi kaznu. Na kraju, nisu platili i prošli mi je misec sila ovrha na osam tisuća kuna, sve su mi uzeli s računa.
Niti san moga platiti dva miseca kredita, u kući samo ja radin, iman dva brata i sestru, ćaća i mater ne rade niti imaju penziju, nisan moga ni režije platiti ni išta. Doša san u firmu i pita šta je, a oni su mi dali 1800 kuna od tih osan iljada kuna – govori naš sugovornik, koji kaže kako je za imotskog autoprijevoznika počeo raditi prije godinu i pol dana te da je vozio ture i do Praga i Njemačke. Pojašnjava da se prije dva dana autobusom zabio u brdo zato jer se “zamislija”.
– Direktor mi je posla poruku da dotiran dicu u podne i autobus natrag u firmu, da san dobija otkaz i da neću nikad viditi svoje pare. Tu san se zamislija, i kad san diga glavu, bilo je kasno, nisan stiga reagirat, a i volan je bija tvrd jer pušta ulje. Nisan se namjerno zabija, nego san se jednostavno zamislija. Za ove druge dvi stvari, priznajen, jesmo prolazili kroz Cistu, ali nismo to napravili. Stavili su nam to jer nemamo alibi. A šta se tiče krađe goriva, ja to nisan napravija, veze s tim nemam – zaključuje 23-godišnjak iz bolesničke postelje.
