Postojao je običaj ovdje na kamenjaru (ili je bar nas ćaća uvijek maltretirao s tim), u ono vrijeme prije pojave mrtvačnica, a dok su sahrane išle u koloni do groblja pješke, da ako slučajno cestom dolaziš sahrani ususret iz drugog pravca – ma u bilo kojem gradu da si bio, zaustaviš automobil, iziđeš i staneš pored u tišini, iz poštovanja prema umrloj osobi i boli onih što iza umrlog ostaše. I tek kad bi i zadnji hodači iz kolone umaknuli dovoljno daleko da im jecaje ne možeš razabrati od vjetra, mogao si krenuti. Bilo je nečeg toliko voajerskog, uzvišenog i tegobnog u tome. Ćaća bi još rekao da ne gledaš ni u pod, niti zvjeraš očima uokolo, nego da s respektom ispratiš čovjeka kojeg nisi poznavao, a čijem se putu pridružuješ na kraju, kao da si najednom i ti uključen u sve ono što je bio i bivao životom. Pa bi prvo spazio godinu rođenja koju su nosili na čelu kolone, poželjevši svaki put i prije nego iziđeš iz auta, samo da nije dijete, samo da nije netko suviše mlad, samo da nije iznenada. Dugo si se oporavljao od takvih smrti. Dugo si, dugo, zaboravljao i iz retrovizora brisao one glave što su se iza sanduka stisnule, presavinule ko udavljeno sunce.
Kad si onomad otišao niz onu našu ulicu, ja sam sjedila u automobilu, izdubljena užasom jednog rastanka, izgrižena tvojim usnama, suviše kamen da priznam ljubav, prehercegovka da te zaustavim, izgledalo je baš tako. Kao da me mrtvu pronosiš. Mene i sve naše radosti smrvljene u gerberima tvojih ruku. Nikad nećeš saznati da sam, kad si umaknuo dovoljno daleko, izišla iz auta, stala u tišini, ne gledavši ni u pod, ne vrludajući okolo očima, prateći samo tvoj okrenut potiljak što na obzoru postaje sve sićušniji, dok su se iz mene ko sa sasušene murve istresale kapi, neprekidno, nezaustavljivo, kao da su sva djeca ovog svijeta, kao da je kordon mladih, kao da je najiznenadnije iznenada.
Danas sam srela sahranu. Križ na čelu kolone, sanduk, ožalošćeni, svi su projurili u automobilima. Projurili smo i svi mi koji smo u koloni dolazili iz suprotnog pravca. Potpuno neokrznuti jedni drugima. Takve su to brzine življenja da više nemamo vremena ni respekta za međusobne smrti. Ni ovih u sanducima što se zauvijek završiše, ni nas iz suprotnog pravca, što trajemo. Trajemo, a ugašeni.
Martina Mlinarević Sopta | Facebook
