Muzikologinja Ana Petrov u razgovoru za Al Jazeeru komentirala je povratničke koncerte pop/rock zvijezda bivše Jugoslavije po gradovima regije, kroz primjer Tereze Kesovije koja je nakon 25 godina održala koncert u Beogradu 2011. godine, što je isprovociralo kolektivna sjećanja, piše Večernji list BiH.
Tereza se predomislila
– To je dosta uvjetovano samim performansom glazbenice, koja je odigrala uobičajeni nastup emotivne žene, dame, nekoga tko u stvari dolazi i kaje se za ono što je ranije izjavljivao. Naime, ona je izjavljivala da nikad neće pjevati u Srbiji nakon rata zato što je srušena njena kuća u Konavlima kod Dubrovnika i to je isprovociralo negativne reakcije u medijima u Srbiji, kako devedesetih godina tako i kasnije, u trenutku kada se pjevačica odlučuje vratiti na srpsku koncertnu scenu. Međutim, ona nije negirala te svoje izjave. Ona je došla s porukom pomirenja, ljubavi, mira i uradila je nešto jako zanimljivo, što gotovo nikad ne rade političari: “Rekla sam, ali sam se predomislila. Prošlo je 25 godina i vrijeme je da sada idemo dalje.”
Ekstremni slučaj bio je povratnički koncert Dine Merlina u Beogradu, koji je umjesto kolektivnih sjećanja isprovocirao raspravu o aktualnim političkim pitanjima i podsjetio na aktualne nacionalne podjele na ovom prostoru.
– Merlinov povratnički koncert pratile su burne reakcije desničarskih ekstremističkih organizacija…
Sporni Merlin
Meni su ispitanici govorili da se zaista plaše otići na koncert zbog prijetnji nasiljem koje su dolazile od ovih organizacija, tako da je tu koncert poslužio kao podsjetnik na to koliko su neriješena aktualna politička pitanja, a posebno na to koliko su i dalje bitne nacionalističke politike…
Na primjer, odlazak na koncert ovog pjevača isprovocirao je i analizu o Kosovu, kao i općenito o “srpstvu”. Za razliku od koncerta Kesovije, koja je isprovocirala raspravu o jugoslavenstvu, u ovom slučaju više je bilo govora o tome je li netko činom odlaska na koncert izabrao pogrešnu političku stranu u kontekstu srpskog društva.
Nakon raspada Jugoslavije javne figure nekako su se morale transformirati, opredijeliti što su, odreći se nekadašnjeg jugoslavenskog identiteta, tržišta i pronaći novo mjesto u svojim manjim nacionalnim prostorima. Brojni su primjeri drastičnih transformacija javnih osoba poput, recimo, Doris Dragović.
– Ona je reprezentativni primjer. Počela je karijeru kao tipična jugoslavenska diva, predstavljala Jugoslaviju na Euroviziji krajem 80-ih godina 20. stoljeća, čija je pjesma “Hej, Jugoslaveni” pratila jugoslavensku reprezentaciju u Seulu ‘88. Zapravo, u trenutku kada je njena karijera krenula uzlaznom putanjom počinje rat. Pokušavajući se prilagoditi društvenim i političkim promjenama, ona jako brzo mijenja svoj žanr, okreće se dance glazbi, iako je bila predstavnica dalmatinske, zabavne glazbe. Odlučuje se na jedan problematičan korak – odlazi na proslavu Nove godine 1999. u Crnu Goru, tj. tadašnju SR Jugoslaviju.
Doris kao Ceca
To se događa u trenutku u kojem je ona službena predstavnica navijača Hajduka, tzv. “Kraljica Torcide”, nacionalni lik bez premca, pandan tzv. srpskoj majci Ceci Ražnatović. Dolazak u Crnu Goru označio je početak silazne putanje u njenoj karijeri, a prvenstveno nje kao javne osobe u hrvatskom medijskom prostoru. Nakon toga nje se Torcida službeno odriče, što govori o tome koliko je takav potez, poput koncertnoga nastupa, u to vrijeme mogao biti problematičan. Ona se povlači iz javnosti i prelazi u sljedeći rodni model, vrlo tipičan za devedesete, a to je ne samo nacionalni patriotizam nego i religijski patriotizam. Postaje posvećena supruga, majka, vjernica. Ovakav rodni model žene uopće nije iznimka u navedenom razdoblju i žene koje nisu javne figure često su se opredjeljivale za taj narativ, dakle, povratak tradiciji, odnosno modelu žene koja treba prvenstveno biti majka, pa onda i majka nacije. Ona devedesetih jako rijetko daje intervjue, a kada to radi, govori o tradicionalnim vrijednostima, obitelji, vjeri, štetnom utjecaju medija, o tome kako se ona u stvari povukla iz javnosti kako bi se posvetila pravim vrijednostima, kako ona njeguje svoje talente kao što je božanski glas koji joj je Bog dao i tome slično. Dragović je, dakle, predstavnica tipičnih rodnih i nacionalnih transformacija devedesetih, netko tko zapravo od pop-zvijezde postaje posvećena vjernica i tradicionalna žena.
Korak prema pomirenju
Nakon “smrti” Jugoslavije glazba se pokazuje kao jedan od najemotivnijih i najkontroverznijih načina da se ta zemlja (njena kultura, svakodnevni život i cjelokupno povijesno razdoblje) pamti, čime se prkosi politici zaborava.
– Neki mlađi su mi govorili da ne vide problematičnost događaja koje analiziram. Činjenica je da ne vide u čemu je problem (što je netko iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine) također se može tumačiti i kao korak prema pomirenju. Dakle, u vremenu u kojem se pomirenje ne nazire u velikim političkim pričama obični ljudi pjevaju u Beogradu “Na Stradunu” i “Bosnom behar probeharao”.
