Svjedočanstvo Branke Ljubičić iz Zagreba koja je u jeku molitve njezine molitvene zajednice za nerođene odlučila podijeliti divne detalje svojega života s Gospom i Međugorjem:
Kao mladi bračni par moj suprug i ja 1971. godine pošli smo na 8 dana u Rim, gdje smo se u svim crkvama a posebno u bazilici Sv. Petra molili za našeg prvog sina. Po povratku u Zagreb ja sam se ubrzo jako razboljela i uopće ne pomislivši na trudnoću, moj liječnik me poslao na rendgensko snimanje pluća koje sam ja ubrzo obavila. To je bilo oko 10 rendgenskih snimaka i ustanovili su čir na dvanaestercu. Uz dobivenu terapiju ja sam i dalje bila jako bolesna.
Nakon nekog vremena ipak sam pomislila da sam možda trudna. To se ubrzo i potvrdilo da jesam. Kada sam došla svome liječniku i ovo mu ispričala on mi je rekao odmah idite na pobačaj. Kada sam ja to odbila, on je kazao vi to morate učiniti. Ja sam izašla s riječima da to nikada neću učiniti. U razgovoru s drugima svi su kazali isto i da dijete ako ga zadržim, da će se roditi sa posljedicama. Ja sam vjerovala da je Bogu sve moguće i da ako dijete neće biti zdravo, ono će jednako biti voljeno kao da je zdravo. Uz pomoć jedne gospođe u laboratoriju u Petrovoj bolnici, gdje sam čekala da tamo učinim pregled i dobijem stručni savjet, gospođa me pitala što čekam I zašto sam tako tjeskobna. Kada sam joj ispričala ona mi je rekla ako ne mislim ni pod koju cijenu pobaciti onda odmah idite odavde jer će vas oni doslovno prisiliti. Tako od tog trenutka nisam više ništa govorila i čekala sam svoj prvi porod. Uz teški porod ja sam rodila svoga sina Antonija potpuno zdravog i tada jakim glasom zahvalila Gospodinu kao što sam i obećala dok sam ga nosila. Kao malo dijete bio je kao što je i danas, kada ima 43 godine, uvijek radostan, a ja kažem kao da ima dva života u sebi. Nakon 8 godina porodila sam svoga drugog sina Tomislava za kojeg sam 4 godine molila. Kada sam rekla suprugu da bih željela još jedno dijete, ja sam se jako razboljela i ubrzo dospjela u bolnicu na operaciju slijepog crijeva. Rana se nakon 3 tjedna ugnojila i dobro da nije došlo do sepse. Nakon toga liječnici su ustanovili da moram hitno operirati žuč. No moj organizam od dvije operacije gnojenja rane nije se mogao oporaviti. Od oslabljenog organizma počele su mi se nizati razne bolesti. Nakon četiri godine od operacije slijepog crijeva moja opna u crijevima je pukla i dobila sam herniju 5 do 7 cm. Ja u svim tim godinama dok sam trpjela nisam prestala moliti za svoje dijete, koje sam željela. Zbog toga svega pomislila sam da ću možda umrijeti i da ću za sobom ostaviti dva sina i supruga.
Tada sam toliko gorko plakala i kada sam usnula, sanjala sam da je moja obitelj u nekom kamenjaru i da se s neba spušta Gospa. Bila je obučena u sivu haljinu i bijeli veo i sišla je ispred nas. Mene je zagrlila i kazala mi ove riječi: “Ti se ne boj, ja ću tebi pomoći.”. Ja sam to pričala suprugu i kolegicama u uredu ali sam mislila da je to kamenjar u Dalmaciji, odakle je moj suprug. Uza sve ove poteškoće zamolila sam supruga da pođemo u Međugorje i tako smo učinili 1986. godine. Od toga trenutka moja ljubav prema Gospodinu i njegovoj Presvetoj Majci i dragom Međugorju bila je toliko velika da sav moj život i trpljenje nisu imali takvu težinu. Moja bolest se i dalje nastavila ali ja sam i dalje molila i nadala se. Sa 39 godina dobila sam rubeolu što je bio još jedan šok jer bi sljedeća trudnoća bila upitna. Za moje zdravlje učinila sam sve što sam mogla počevši od prehrane ali najvažnije je bilo čitanje knjiga o Međugorju i gledanje video kazeta. Čitanjem knjige “Kratki prikaz međugorskih događaja” od Jakova Marina (pokojni vlč. Švaljek) ja sam stalno osjećala kako struja prolazi niz moje tijelo i tako sam ozdravila. Znala sam da moram još nešto učiniti za moje dijete i otišla sam na Kamenita vrata i dala služiti misu. Nakon četrdesetak dana saznala sam da sam trudna. Sa 40 godina rodila sam svog trećeg sina Mateja. Kasnijim odlascima u Međugorje prepoznala sam kamenjar koji sam sanjala a to je bilo Podbrdo na kojem se počela ukazivati naša Gospa Kraljica Mira.
Počeo je naš Domovinski rat i mi smo se uključili u molitvene zajednice u našem mjestu i žarko smo molili da prestane ovaj strašni rat. Doznavši za molitvenu zajednicu Kraljice Mira koja se održavala u Markovoj crkvi u Zagrebu, ja se u nju uključujem i dan danas sam u njoj. Molitvenu zajednicu započeo je pokojni gospodin Grga Blažević sa svojom suprugom Anom. Oni su roditelji petero djece a peti sin Grgur je svećenik franjevac. Gospođa Ana je u Međugorju ozdravila od raka grla i od tada kao bračni par započinju organizirati hodočašća u Međugorje. Više od 500 puta odveli su hodočasnike. Gospodin Grga je bio jako aktivan za spas nerođene djece. Obišao je cijelu Hrvatsku sa Isusovcem Jurjem Bosančićem prikazujući film po školama “Pobačaj ženina odluka” kako bi posvijestio mladima kako je to strašno ubojstvo. Ja u Međugorje često odlazim s njima i ne mogu opisati radosti i milosti koje smo doživljavali. Naš odlazak u Međugorje za 32. obljetnicu Gospinih ukazanja bio je posebno značajan. Gospoda Ana je od svećenika Marka Glogovića, koji je sav svoj život posvetio za spas nerođenih, nabavila krunice za nerođene i mi smo svi s njima krenuli u Međugorje.
Točno na dan Gospinog ukazanja smo kod Plavog križa molili krunicu za nerođene. Ova krunica je mene jako oduševila jer je toliko lijepa. Umjesto Zdravo Marije moli Se: “Isuse, Marijo i Josipe, ja Vas ljubim i molim spasite nerođene.”. Moja velika ljubav prema Sv. Josipu dosegla je svoj vrhunac, a u mislima sam bila sa svojim sinom za kojega su tražili pobačaj. U zanosu i ljepoti ove krunice i za naš prilog za spas nerođenih, ja sam malo zaostala zahvalivši Gospi i ispred sebe vidjela jedan kamen kojega sam ponijela kući. Kada sam izvadila taj kamenčić iz torbe, bilo je veliko iznenađenje jer na tom kamenu bilo je nerođeno dijete. Svi kojima sam pokazala kamenčić čudili su se i obećali jače molitve za nerođene. Nakon nekog vremena u moje ruke je dospio časopis “Milosrdni Isus”, a u njemu je bio jedan krasan članak sa slikom nerođenog djeteta.
Kada sam pročitala koliko je važno štititi nevini i nerođeni život, odlučila sam izraditi tu sliku i sliku kamenčića na kojemu je nerođeno dijete. Te slike zajedno s molitvom za nerođene pokazujem i dajem ljudima, posebice mladima, kako bi pobudili osjećaje i jače molili za spas nerođene djece, kao i za njihove roditelje, liječnike i znanstvenike. Uz ovo naše malo, Gospodin će učiniti ono više da spasimo one koji se ne mogu braniti.
