Seobe ljudi su teže od seoba duša. Kad ljudi umru i duše im se presele, plače se satima, danima. Kad se ljudi sele, plače se godinama, desetljećima, plače se generacijama, plače se u nedogled. Kad su Alžirci pošli iz svoje domovine u Francusku, skupa sa svojim bivšim okupatorima, plakali su. Ali, kao i dotada, vjerovali su u Republiku, stranu zemlju u koju su vjerovali i pod čijom su se zastavom do zadnjeg dana borili. Zemlja, Republika, Francuska, nije im bila osobito zahvalna.
Nisu ih integrirali u društvo iako su dobro govorili galski jezik, nerijetko bolje od samih Francuza. Mislim da i danas u Senegalu, Tunisu i Alžiru govore francuski bolje od Francuza. Pravilnije, ako ništa drugo. Ali, umjesto integracije, smjestili su ih u geta, sirotinjska naselja bez puno infrastrukture, naselja pravljena posebno za njih. U međuvremenu su Francuzi, nakon što su pobili i osakatili milijune, isposlovali da im Alžir i ostale kolonije i dan-danas plaćaju danak, da im plate svu izgrađenu infrastrukturu koju su Arapi već platili svojom naftom, dijamantima, zlatom, krvlju i znojem.
Prva generacija pridošla iz Alžira, plakala je i vjerovala u Francusku, svoju novu domovinu. Vjera u Republiku ih nikad nije napustila. Prenosili su, uspješno, vjeru u svoju novu domovinu na novi naraštaj. Čak ni novi naraštaj se nije puno pitao zašto su izolirani, samo su čekali neke bolje dane za sebe i svoje. Osjetili su na svojoj koži tešku sjenu dosta dobro prikrivenog francuskog rasizma i kolonijalne superiornosti. Poneki od njih bi uspio postati liječnik, poneki umjetnik, ali sve je to ostalo u sjeni ogromne većine koja je radila najteže poslove za najmanje para. Talijani, Irci, Srbi, Mađari, svi novopridošli i bijeli bolje su se integrirali u francusko društvo nego mladi Arapi rođeni u Francuskoj. Ali, ponavljam, ta prva, dijelom i druga generacija arapskih Francuza naslijedila je vjeru u Republiku i bila joj apsolutno ili barem relativno odana.
Njihova djeca, treće generacija Arapa rođenih u Francuskoj, kulturološki daleko od Afrike koliko i mi (osim novopridošlih „investitora“) već je spoznala veliku društvenu nepravdu, shvatila nepisane rasne zakone i osjetila potrebu pronaći se međusobno. Nije bilo teško, obojeni i prilično “skrajnuti” s ekonomske i društvene scene, stvorili su svoju supkulturu, počeli se zanimati za svoje korijene i kriviti svoje bivše kolonizatore za sve, čak i ono za što nisu bili krivi. Vjekovna nepravda i podla izdaja Republike radikalizirala je potomke arapskih Francuza. Nova generacija više ne voli toliko Republiku, nije spremna umrijeti za nju. Radije bi da Republika umre.
Marine Le Pen je tipična starovjeka Francuskinja. Vidi kakvo je sad stanje. Zna da za 5000 potencijalno opasnih Arapa treba 50 000 policajaca koji bi ih nadzirali. Izgubit će izbore, i to od čudnog lika zvanog Emmanuel Macron. Tako će biti ovaj put. EU je već u fazi poluraspada, poraz Le Pen u drugom krugu će to samo usporiti.
Zlo se dobrim neće vratiti. Generacijski plač je stigao Republiku. Stigao je Uniju.