U povodu 24. godišnjice smrti Zvonimira Čuvala, zapovjednika Radiško – probojske satnije, bojnika I. bojne koja nakon njegove smrti nosi njegovo ime, u župnoj crkvi sv. Paškala u Vitini danas je služena sveta misa zadušnica koju su slavili vitinski svećenici fra Petar Ljubičić i fra Željko Grubišić.
Na mjesnom groblju u Proboju vijence, cvijeće i upaljene svijeće položili su članovi obitelji pokojnoga Zvonimira Čuvala, predstavnici Radiško-probojske satnije, dragovoljaci, veterani 51. Domobranske pukovnije „Stjepan Radić“, rodbina, prijatelji i predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata iz Ljubuškoga.
Pogledajte prigodan video uradak kao In memoriam Zvonimiru Čuvalu.
Video preuzet od Prvi.tv
Kao dodatak Radio Ljubuški donosi In memoriam pukovniku Zvonimiru Čuvalu koji je objavio Radišići portal u povodu 20. godišnjice Zvonkove pogibije.
Spomen je obljetnica pogibije hrvatskog heroja domovinskog rata, pukovnika Zvonimira Čuvala- Zvonke. Uz 11. svibnja, tragični nadnevak u povijesti obitelji Čuvalo te hrvatskoga naroda, ove godine prisjećamo se 24. obljetnice smrti i 58. obljetnice rođenja Zvonimira Čuvala. U Mostaru na „Bulevaru“ mjeseca svibnja 1993. godine je prekinuta jedna burna životna priča koja je započela 1955., kad se Čuvalo rodio u selu Proboju kraj Ljubuškog, od oca Nikole i majke Nevenke r. Boras. Sjećanje i širenje legende o jednom velikom hrvatskom sinu i jednom od najvećih hrvatskih ratnika.
Godine brzo prolaze
U povijesnom hodu i vremenskoj crti hrvatskoga naroda zabilježeni su brojni istaknuti muževi i žene na brojnim područjima, ali i kršćanskog nošenja križa u otajstvu svakidašnjice. Svi oni svojim primjerima i djelima i danas služe svima nama. Zato ih nastojimo upoznati.
Neka u ovom trenutku povijesti bude odana čast i zahvalnost svih hrvatskih naraštaja i pokoljenja velikim muževima, sinovima hrvatskog naroda, koji su svoje kosti u velikoj borbi i nesebičnom radu utkali u temelje hrvatske države i slobode hrvatskog naroda.
Knezu Domagoju, Mladenu Šubiću, kralju Stjepanu Tomaševiću, seljačkom kralju Matiji Gubcu, grofu Petru Zrinskome i knezu Krsti Frankopanu, zmaju od Bosne Gradašćeviću, buntovniku Eugenu Kvaterniku, učitelju i ocu Anti Starčeviću, učitelju i vođi Stjepanu Radiću, učenjaku Milanu Šuflayu, borcu Stipi Javoru, herojima Domovinskog rata Damiru Tomljenoviću-Gavranu, Blagi Zadri, vitezu Anti Bašiću a posebice prvom hrvatskom predsjedniku Dr. Franji Tuđmanu i bezbroj znanih i neznanih hrvatskih boraca, junaka i mučenika čuvat će sva buduća pokoljenja duboku zahvalnost i promicati vječnu slavu.
Prije svega, obitelj Čuvalo kao i mnoge druge hercegovačke obitelji živjeli su i radile u iznimno teškome političkome vremenu 20. stoljeća, opterećeno Drugim svjetskim ratom i ratnim razaranjima zajedno sa socijalnim, koje je i tada bilo prepuno političkih nepravdi. Težak život i samozatajnost bila je svakodnevnica u Hrvata.
Bilo je to vrijeme koje se urotilo protiv Boga, čovjeka i hrvatskoga naroda
Međutim, velikosrpstvo i komunizam predvođeni Slobodanom Miloševićem udruženi u istom cilju, nisu se zamislili nad tragedijom, koja je kao provalija prijetila između srpskog i hrvatskoga naroda, a počeli su konfliktima s najviše akademske razine.
Domovinski rat bio je obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista u Hrvatskoj, JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990.
Ratna prijetnja u BiH otpočela je 1. listopada 1991., kad su srpsko-crnogorske snage napalo hrvatsko selo Ravno. U travnju 1992. rat je stigao do Ljubuškoga. Zrakoplovstvo JNA bombardiralo je grad i druga naselja. Pale su prve civilne žrtve. Umjesto kiše iz oblaka, bombe iz zraka. Svibanj nije mogao biti krvaviji, proljeće nije nikada počelo strašnije.
Burni događaji
Zvonimir Čuvalo- Zvonko nije čekao poziv, podmjestio je svoja leđa pod bremeniti i teški križ kojega su brojni hrvatski mučenici predavali narednim generacijama upućujući ih u neophodnost borbe i žrtve,na postojanje čiste vjere u Hrvatsku. Križ je časno i pošteno nosio do spomenutog svibanjskoag dana.
Osjetivši zov Domovine, pod hrvatski stijeg je stao s prvim dragovoljcima još u jesen 1991. kao pripadnik Radiško – probojanske satnije te s njom kreće u prve akcije, a kasnije kao pripadnik 51. Domobranske pukovnije „Stjepan Radić“iz Ljubuškog. Pakao u Kruševu, točnije u Čulama, Krivodolu, Tepčićima, Slipčićima, Dobrome Selu i okolnim mjestima, trajao je sedam mjeseci. Neprijatelj ovdje tuče neštedimice, tisuće i tisuće granata padaju oko naših hrabrih branitelja.
Sa svojim Ljubušacima ne želi izostati ni s jednog ratišta, ni iz jedne bitke. Ostavlja za sobom Čapljinu, Klepce, Tasovčiće,Ševaš Njive, Bunu, Blagaj,Tepčiće, Slipčiće, Krivodol, Drenovac. Dokazao se uvijek djelima, nužno i dovoljno riječima. Uvijek prvi, uvijek ispred, uvijek posljednji kad bi se trebalo privremeno povući. Svoje borce nikad nije ostavljao. Ne samo to, on je volio i čuvao svoje vojnike s kojima je želio dijeliti sudbinu,jer od svega najviše je volio i cijenio njih. Nadasve su ga Ljubušaci voljeli kao čovjeka, poštivali kao zapovjednika i slijedili bez pogovora. Imao je veliko i hrabro srce kao Vlašić.
Posljednji zadatak bio mu je držanje položaja na „Bulevaru“ u Mostaru. Za njega sasvim običajan odlazak na prvu crtu bojišnice bio je tragičan, još tragičniji za one koji su ostali. Bilo je to 11. svibnja 1993. godine. Crni dan za njegovu obitelj, 51. Domobransku pukovniju „Stjepan Radić“ iz Ljubuškog, njegove bojovnike kao i cijelu Domovinu. Bio je i ostao legenda. Priča o „Zvonki“ nikada ne će završiti.
Veličina žrtve
Pripadnici 51. Domobranske pukovnije „Stjepan Radić“ iz Ljubuškog dugo će pamtiti bojnika Zvonimira Čuvala. Po dobru, dakako. Dijete tvrdoga hercegovačkog krša, uzoran sin, suprug, otac. Nesebičan prijatelj, iznimno hrabar vojnik. Zapovjednik za primjer.
S malo riječi, djelom i nizom sjajnih akcija on se pretvara u okamenjeni stećak, postaje onaj s poskokom u njedrima i liježe na zemlju sanjajući slobodu.
O pogibelji nije razmišljao, nije imao kada. Previše je čeznuo za slobodom svojega naroda da bi mogao misliti na prepreke. Tužna vijest praćena nevjericom stigla je iz Mostara, 11.svibnja 1993.godine, kada su stolni grad hercegovačkih Hrvata pretvorio u uragan vatre i čelika. Zvonimir Čuvalo je poginuo onako kako je i živio. Junački i časno.
Tisuće suboraca, prijatelja, žitelja cijele Hercegovine ispratilo je Zvonimira na vječni počinak na malom groblju u rodnom Proboju kraj Ljubuškog. Takav veličanstveni oproštaj zasigurno je i zaslužio, zapisali su kroničari tih događanja.
Ostavio je iza sebe suprugu i četvero djece. U svemu tome supruga Nada se pokazala hrabrom kršćanskom ženom, koja je znala ponijeti svoj križ uz kršćanski odgoj svoje djece.Zvonimir će njima biti na čast i ponos, a svima koji su ga poznavali divno sjećanje.
Za uzorno domoljublje, bojevanje za svoj narod, čovječnost i svoju plemenitost posmrtno je promaknut u čin pukovnika. Njega su resili: vješto i hrabro ponašanje, domoljublje, čovječnost i očinsko ponašanje prema sudrugovima i druge kvalitete.
Posthumno promaknuće i odlikovanje
U Domovinskom ratu, u razdoblju 1991.-1995.,na bojištima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, svoje živote položili su i mnogi Ljubušaci. Nakon mirovnih pregovora 1994. u Washingtonu i 1995. u Daytonu Ljubuški je, u okviru Federacije Bosne i Hercegovine, ušao u Zapadnohercegovačku županiju i nastavio svoj gospodarski i kulturni razvoj.
Pokojni Zvonimir Čuvalo bio je zapovjednik IV. Radiško -probojske satnije, nakon toga bojnik I bojne, posthumno pukovnik, a Radiško – probojska satnija nakon njegove smrti nosi njegovo ime, a kasnije i bojna.
Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik OSH, Vrhovnik dr.Franjo Tuđman donio je odluku 1995. kojom se odlikuje ( 275 ČUVALO ZVONIMIR NIKOLA 2504955152730 ) Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom .
Sjeta i umor
Povijest je u nama i pred nama. Postoje vitezovi povijesti, znak križa i mučeništva. Za hrvatskog čovjeka napokon je došao kraj dugo čekane bitke-osvanulo je tako željeno jutro slobode. Jutro koje niste dočekali. Jutro za koje ste umrli. Hvala Vam što ste sačuvali vjekovna hrvatska ognjišta po ljeti i po užarenoj zimi „kada se i vatra smrzavala“ a majke i žene heroine kroz zamagljene prozore iščekivale svoje „Vitezove i mučenike kamena“.
..Lik ratnika svjetlosti ne pozna tamu, niti ga smrt u sjećanju ruši…Prema punini svjetlosti idemo, putom kojim hode djeca svijetlosti, a postole nam se lijepe za zemlju, u kojoj nije umirena prolivena krv nevinih i pravednih, i koju pritišću bogohulne riječi pojedinaca koji još nisu progledali i čija lica nije ozarila ljubav i istina.(M.P)…Svih poginulih i nestalih hrvatskih vojnika za svetu „Mati Slobode“ kroz minula vremena…
Ne budu zaboravljene i uzaludne, nego sveti temelj hrvatske budućnosti. Zato ih se ovdje s poštovanjem i zahvalnošću prisjećamo…(H.S)
U obitelji Čuvalo rađaju se novi sokolovi koji slave život!
S nama si …
Radišići portal | Radio Ljubuški | Prvi.tv