Trojica kontinentalaca pakirala su svoje zadnje stvari kako bi se, u sezonskoj selidbi mladosti sa sjevera na jug, tog prvoga dana lanjskoga lipnja „spustili“ Dalmatinom do Splita. I oni su se, po uzoru na svoje mnogobrojne vršnjake, zaputili prema obali kako bi – radili.
Samo u nekoj svojoj (već ste pročitali opremu članka pa vjerojatno znate) varijanti. Varijanti miljama dalekoj od one predstavljene u iznimno nemuštoj reklami Hrvatskog zavoda za zapošljavanje otprije godinu dana (ako se ne sjećate, uguglajte pojmove HZZO, reklama i Lana Jurčević). Okolnosti pod kojima su Ivan Ferenčak iz Zagreba, te Siniša Tomašković i Hrvoje Matijević iz Varaždina odlučili krenuti „trbuhom za kruhom“ dijametralno su suprotne od onih pod kojima njihovi sugrađani i sugrađanke ljeti konobare i crnče po turističkim objektima, a sve kako bi preživjeli zimu.
Njima je egzistencija bila osigurana. Njihovo znanje i zvanje to su im omogućili (svaka čast svim profesijama i ne želimo ovdje omalovažiti ni jednu). Oni su imali more mogućnosti zapošljavanja i u svojim gradovima, a ipak su se spustili u Split, na more, kako bi živjeli i, ne konobarili, nego – programirali. Ivan, Siniša i Hrvoje, naime, zaposlenici su splitske tvrtke “Profico” i najsjeverniji su predstavnici kadra čija čak jedna trećina (od njih tridesetak) nije iz grada pod Marjanom. Pored ekipe koju ćete kroz retke pobliže upoznati, tu su i marljivi momci i cure iz Pule, Ploča, Imotskog, Dubrovnika…
– Ma to su nas navukli da dođemo raditi ljeti. Nije slučajno radni odnos počeo 1. lipnja. Eto, igrom slučaja nama se svidjelo pa smo odlučili vidjeti kakve su zime u Splitu – u šali je odmah ispalio Ferenčak.
Dvadesetsedmogodišnjeg programera od milja zovu Ferenc. On se tako, prije manje od godinu dana, skupa s kolegama spustio na obalu. Olakotna okolnost bila je ta što je trojka već prije radila skupa i poznavala se…
– Radili smo skupa u jednoj manjoj firmi i nismo bili baš zadovoljni. Ja sam potom radio kod direktora Ante Matijace (“Profico” ima dvojicu, njega i Matea Peraka op. a.), zatim sam krenuo na nešto svoje. No, imali su me na oku. Kada su u “Proficu” počeli raditi s jednim većim klijentom, tada su me pozvali – pojasnio je Ferenc, a na sličan način došli su i njegovi prijatelji Siniša (32) i Hrvoje (25).
– “Profico” je tražio vanjske suradnike za nekakav projekt. Radili smo tako skupa na njemu dobrih šest mjeseci. To je bilo krajem 2015. godine. Tada su nam pristupili s ponudom. Nakon mnogo razmišljanja i dogovora odlučili smo „idemo živjeti i raditi u Split” – pojasnio je Siniša, koji je skupa s Hrvojem završio Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu. Ferenc je sa zagrebačkog Tehničkog veleučilišta.
Programeri su poznati kao ljudi koji cijene konkretne stvari. Impresioniraju ih problemi, njihovo konkretno rješavanje. Vabljenje takve vrste ljudi da dođu raditi kod vas samo preko mora i sunca neće vas daleko dobaciti. Naprotiv… Ono što su trojica kontinentalaca priznala jest to da je atmosfera u firmi glavni razlog zbog kojeg su se odlučili na tako važan korak, a to su potvrdili i ostali sugovornici koje ćete ubrzo pobliže upoznati.
Ali, prvo valja kazati par riječi i o tvrtki koja radi nešto nesvakidašnje. I pri tome ne mislimo na njezino poslovanje, nego na činjenicu da privlači ljude iz cijele Hrvatske da dođu raditi u nju. I to čak one „najbliže oltaru“, mlade talente iz Zagreba i okolice.
“Profico” je digitalna agencija za dizajn i razvoj mobilnih i web-aplikacija, orijentirana na usluge razvoja softverskih rješenja inspiriranih budućnošću. Osim spomenutih usluga, u firmi rade i na razvoju vlastitih proizvoda koji su trenutno vezani za problematiku pametnih gradova. Jedan takav proizvod je nešto što upravo zaživljava u Splitu, a radi se o sustavu koji omogućava traženje slobodnih parkirnih mjesta u gradu, plaćanje parkinga kreditnom karticom iz aplikacije po uzoru na Uber uslugu, te rješavanje problema efikasnosti upravljanja parkingom pod naplatom.
Uz to, bili su jedni od glavnih organizatora svjetski poznate Shift konferencije dok nije cijela došla pod patronat tvrtke “Codeanywhere”. “Profico” je umjesto toga prešao na mlade, na sam izvor IT snage Splita, i u suradnji s DUMP-om, udrugom mladih programera, postao glavnim sponzorom sjajne i besplatne konferencije DUMP Days. Nadmašila je sva očekivanja i zahvaljujući njoj je novoj generaciji studenata uvelike olakšano zapošljavanje.
Sve ovo mogla su trojica kontinentalaca „izbiflati“ svojim roditeljima. Od riječi do riječi. Pokazati im i slike i projekte na kojima je “Profico” dosad radio. Ali uzalud. Roditelji su roditelji.
– Nisu baš previše bili oduševljeni. Davali su nam do znanja da i u Zagrebu možemo naći posao. Ali su nam isto tako i kazali da je izbor samo naš i da imamo njihovu svesrdnu podršku – uglas su se tako trojica programera zahvalila svojim roditeljima.
Jedini kojemu je bilo malo teže jest Ferenc. On je četiri mjeseca održavao vezu na daljinu, dok mu se cura nije preselila u Split.
Tako su zajedno došli u grad pod Marjanom, i tu skupa i žive u stanu koji im je firma omogućila (čitaj pretrgla kako bi ga našla). Nije lako u Splitu naći nešto za dugotrajni najam.
– Ma mi smo samo trebali doći. “Profico” je sredio sve ostalo – kažu.
Sa sjevera idemo na jug. Naime, rekli smo kako u tvrtki trećina zaposlenika nije iz Splita, i među njima je i Opuzenac Ivo Škarica, školovan na splitskom FESB-u. “Profico” je bio tek druga tvrtka u koju se prijavio i nije bilo potrebno dugo da postane trajnim zaposlenikom.
– Za vrijeme faksa sam radio nešto na svoju ruku. I onda sam preko Facebooka vidio da firma “Profico” traži frontend developera. Došao sam na razgovor. Razgovarali smo. Rekli su da dođem na probni rok kad god mogu. Kratko je trajalo, samo tjedan ili dva i odmah sam nakon toga bio primljen. Nisam uopće mislio da ću proći. Pa to je bio tek drugi oglas na koji sam se javio. I ono malo radnog iskustva koje sam imao bilo je dovoljno. Iako sam tada još studirao, njima to nije smetalo nimalo – kazao nam je Škarica, zaposlenik “Profica” već godinu i pol dana.
Njegovi roditelji nisu imali problema s odabirom radnog mjesta, ali im i danas nije jasno Ivino radno vrijeme.
– To je najveća prednost rada u ovakvoj tvrtki. Sam sebi krojiš radno vrijeme, važno je da se rokovi ispoštuju. “Individualnom odgovornosti do zajedničkog uspjeha” znaju kazati u firmi. Zato mi je roditeljima i bilo čudno kada, primjerice, u ponedjeljak ujutro idem iz Opuzena za Split raditi. Krenem oko sedam ujutro, a oni su me znali u čudu pitati zar već ne bih trebao biti na poslu. Također se može raditi i od kuće. Nemali broj puta bio sam već u petak u Opuzenu odakle sam radio. Jednostavno, atmosfera je takva – pojasnio je Škarica.
U “Proficu” su sati fleksibilni, ali je radna etika iznimno visoka. S njom se ponosi i još dvoje zaposlenika, Marijana Pivac i Nikola Dadić. Damu ćemo sačuvati za kraj, a što se Nikole tiče, on je došao raditi u “Profico” – na poziv. I to prilično neslužbeni.
– Mateo me je na jednom slavlju pozvao da se zaletim do tvrtke i da vidim kako i što rade. No, nisam otišao jer možda nisam dovoljno ozbiljno shvatio poziv. Kada sam se drugi put susreo s ekipom iz tvrtke, to je bilo kada sam skupa s ostalim DUMP-ovcima iz Udruge mladih programera bio na nekakvim sastancima. Direktorima Anti i Mateu svidio se moj pristup i način na koji doživljavam dizajn pa su me pozvali da radim kod njih – ispričao je Nikola.
On i njegova kolegica Marijana čine dizajnerski odjel tvrtke. Kako je Nikola iznimno brzo dometnuo, ona je tek jedna od pet zaposlenica iz tvrtke i ruši stereotipe o tome da je IT svijet domena muškaraca.
– Ima nas samo pet i nikako nismo dovoljno glasne pored dvadeset i pet kolega (hahaha) – kazala je.
Marijani za zaposlenje nije trebala nikakva veza, niti javni natječaj, samo “pinkica” inicijative.
– Za tvrtku sam čula preko društvenih mreža. Vidjela sam neke njihove dosadašnje radove na polju dizajna i onda sam se raspitala preko e-maila. Pozvali su me i došla sam na razgovor. U to vrijeme bilo je još nekih koji su se tako prijavili. Odradili smo kratak probni rad i ja sam tako ostala raditi – ispričala nam je Marijana.
Na kraju se valja zapitati. Pitanje je logično, nažalost, i vrlo realno za hrvatske okvire, ali odgovor budi nadu.
Ekipa, zašto niste spakirali kufere i otišli raditi “preko grane”, u inozemstvo?
– Ne hvala, ne još. Tamo je pristup radniku drugačiji, dosta korporativniji, a u “Proficu” je atmosfera zaista topla – kazao je Ferenc, dok je Nikola lakonski zaključio:
– A zašto bih išao vanka? Ovdje imam sve što trebam…