Home Društvo Povodom preminuća sestre milosrdnice Arkanđele Kvesić (1948.-2017.)

Povodom preminuća sestre milosrdnice Arkanđele Kvesić (1948.-2017.)

SHARE

Sestra Arkanđela (Ruža) Kvesić rođena 29. lipnja 1948. od oca Marka i majke Kate, r. Mikulić kao deveto od četrnaestero djece. Iz njezina životopisa čitamo da potječe iz mnogobrojne kršćanske obitelji u kojoj je molitva bila na prvom mjestu. Još kao malu roditelji su je naučili izgovarati Ime Isusovo i Marijino. To sveto Ime bilo je cijeloga života na njezinim usnama. Govorila je: “Za Isusa ne smije nam biti ništa teško”, a ta vjera i snaga molitve pratile su je kroza cijeli život.

Dok se njezina starija sestra Janja (s. Miroljuba) spremala u samostan sestara milosrdnica, i u Ruži se javila želja da postane redovnica. Ta joj se želja ispunila odlaskom na Zavjetovanje svoje s. Miroljube u Zagreb, gdje ostaje godinu dana radeći u Nadbiskupijskom sjemeništu na Kaptolu, a potom odlazi u Rim na redovničku formaciju i tamo polaže prve redovničke zavjete na blagdan Kraljice svete Krunice 1968. godine. U Junioratu piše: “Uvjerena sam da me je sam Krist ljubazno pozvao da mu služim, širim njegovu slavu i da mu budem na utjehu, dok ga toliki narod svojim nemarom ne prizna za svog Spasitelja.” A sestra magistra u novicijatu za malu Ružu piše: “Ona je velikodušno i veselo ostavila svoju domovinu da se u Vječnom Gradu posveti Bogu i da kao sestra milosrdnica nastavlja Vinkova djela ljubavi prema bližnjima.”

Po završetku škole za bolničarku 1981. godine poglavari ju, zajedno sa s. Trifonijom Živković, šalju u Molize gdje su sestre ostale punih devet godina. Živjele su i radile među našim Hrvatima koji su se još u XV. stoljeću tamo nastanili bježeći pred Turcima iz Dalmacije preko Jadrana. Ljubav s. M. Arkanđele prema najsiromašnijima, najbolesnijima, najbjednijima očitovala se svakog dana. Pronalazila bi ih neumorno u cijelom onom kraju, poučavala njihovu djecu i unučad hrvatskom jeziku i folkloru, bolesnima je bila i sestra i liječnik. Od 1990. godine, kad su se sestre vratile iz Moliza, radi u penzionatu u Rimu, a ratne 1993. vraća se iz Rimske delegature u našu Provinciju, u Ljubuški, gdje u školi predaje talijanski jezik, a u svo ostalo vrijeme koje je imala na raspolaganju traži stare, bolesne i osamljene i pomaže im. Iz Ljubuškog odlazi u Mostar 16. svibnja 1994. godine i uključuje se u rad biskupijskog Karitasa. Nastavlja misiju milosrdne ljubavi po kojoj ćemo je svi pamtiti. Traži i nalazi najsiromašnije po cijeloj Hercegovini, osamljene u kućama i bolnicama. Svima je svjedočila koliko ih Bog voli, donosila je i srcem i rukama duhovnu blizinu, hranu, pelene i sve nužno za život, prala je zapuštene bolesnike koji nisu imali nikoga, pomagala siromašne obitelji s brojnom djecom. U zajednici je jednakom ljubavlju i odgovornošću obnašala dužnost predstojnice sestarske zajednice u Mostaru u dva mandata, dužnost savjetnice u Prvincijalnom vijeću, te dužnost učiteljice juniorki. Sve je radila s osmjehom na licu koji hrabri i osvaja, gdje god je došla donijela je radost svojim glasnim i veselim pjevanjem, a ta istinska radost rađala se iz predanja volji Božjoj, te strpljivim nošenjem povjerenog joj križa. Zagledana u Kristov križ prihvatila je križ bolesti u proljeće 2008. godine, kad  joj je dijagnosticiran karcinom dojke. Prolazila je postaje operacije i kemoterapije u Rimu, a nakon liječenja, vraća se u Mostar s još većim žarom pomagati najsiromašnije cijele Hercegovine. Još jedna teška bolest, karcinom gušterače, slabi njezine snage krajem 2015. godine kada odlazi na liječenje u Zagreb. Nakon operacije i “oporavka” vraća se u Mostar, i kad je izgledalo da zaista ne može više, ona skuplja snagu i koristi svaki darovani dan kako bi učinila “ono malo više”. A 26. svibnja 2017. u 19,30 zatvorila je zemaljske oči i vratila se u zagrljaj nebeskoga Oca. Draga naša s. M. Arkanđela, hvala ti! Počivala u miru Božjem!

Budući sam čuo da je sestra Arkanđela za života rekla da bi najviše voljela da joj nitko ništa ne govori na pogrebu, ja kao njezin prijatelj koji je dobro poznavao i s kojim je radila punih šest godina u Biskupijskom Caritasu Mostar (od 1993.-1999.) i koji je s njom surađivao sve do njezine teške bolesti, imam potrebu napisati o njoj nekoliko oproštajnih riječi.

Mi smo navikli svetost i svece promatrati izdaleka i to one svece koji su već smješteni u naše katoličke kalendare. Stoga lako možemo pasti u napast i ustvrditi da skoro svetaca i nema među nama, jer nitko od nas nije bez mane. A mi baš te mane najprije primjećujemo jedni kod drugih, po njima se uglavnom međusobno etiketiramo, ne vodeći uvijek dovoljno računa da se iza tih mana često kriju prave ljudske veličine. Zato je svaki čovjek puno veći od njegovih mana. A i proglašeni sveci nisu bili bez takvih mana.

Ja sam jedan od svjedoka koji može reći da sestra Arkanđela nije bila savršena i bez mana, ali svjedočim da je ona bila puno veća od njezinih slabosti. Njezina se ogromna veličina iščitavala kroz čvrstu vjeru, veselost, dobrotu, širokogrudnost, razumijevanje, požrtvovnost i ljubav bez granica s kojima je pobjeđivala svoje mane i otupljivala „oštrinu“ svojega jezika i svoje naravi. Zato je bila osoba koja je svakoga mogla voljeti i koju je svatko volio. Nisi mogao doći k njoj i ostati ravnodušan: ili te je utješila, ili ohrabrila, ili obdarila ili nasmijala. Mogao si njoj doći svakakav, ali od nje si odlazio radostan i nikad praznih ruku.

Sveukupan život (vremeniti i vječni) sestre Arkanđele najbolje se može prosuditi po Isusovim riječima koje je zabilježio evanđelist Luka: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti” (Lk 6, 36.38). Stoga se i nadamo, draga sestro Arkanđela, da te je Otac Nebeski nagradio mjerom preobilnom jer si ovdje na zemlji mnogim siromasima bila „anđeo utjehe“, pravi Arkanđeo. Koliko mi je samo osoba u ova dva dana nakon tvoga preminuća reklo da si ih pomogla i spasila. Čvrsto vjerujem da su u nebu, u petak navečer, mnoge duše preminulih izbjeglica, prognanika, bolesnika i nemoćnika uskliknule od radosti kad su čule glas Krista Kralja koji te je sebi pozvao: Dođi, dušo dobra i vjerna, primi u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za te od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dade mi jesti; ožednjeh i napoji me; stranac bijah i primi me; gol i zaogrnu me; oboljeh i pohodi me; u tamnici bijah i dođe k meni. Zaista, kažem ti, što god si učinila jednomu od ove moje najmanje braće, meni si učinila! (usp. Mt 25,34-40).

Časna sestra Arkanđela bila je toliko časna osoba da je ni časne sestre u samostanu nisu mogle posve uokviriti. Ona je bila poput ruže (a krsno joj je ime Ruža) koja je mirisala i izvan vrta u kojem je bila posađena. I kada bi sada svu ljubav koju je ova ruža, tj. sestra Arkanđela, iskazala drugima, pretvorili u bukete, njezine bi sestre Milosrdnice mogle dobro okititi svih ovih 400 godina koliko slave od svoga osnutka. Čvrsto sam uvjeren da njezine lijepe i mirisne ruže ljubavi sada krase oltar nebeskoga Jeruzalema.

Sestro Arkanđela, hvala ti što si nas znala razveseliti i nasmijati do suza, obradovati i utješiti, darivati i na dobro poticati. Hvala ti što si nas podnosila i što si nam znala praštati te što si nas učila kako Isusa treba istinski ljubiti u siromasima i potrebnicima svake vrste; hvala ti što si bila normalna i prirodno pobožna i što sestarskom odorom nisi prekrivala svoje ljudske slabosti koje si u isprikama priznavala i za njih se kajala. Hvala ti i za svjedočku vjeru i nadu  u svim ovim godinama, a posebno u ovim zadnjim mjesecima tvoje teške bolesti. Hvala ti i na mnogim izvrsnim porukama koje su mi naši zajednički prijatelji u ova dva dana napisali u svojim izrazima sućuti. Sve ću te njihove poruke izreći rečenicom jedne tvoje susestre: „Bila je milost živjeti i raditi u njenoj blizini.“ Ovo i ja potpisujem za svih ovih 20 godina našega rada, suradnje i prijateljevanja.

I kada se god budemo sjećali sestre Arkanđele nemojmo zaboraviti da nam je svojim plemenitim životom ostavila trajnu poruku: „Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha! (1 Pt 4,8).

Siguran sam da će Gospodin svojom milosrdnom i njezinom djelotvornom ljubavlju pokriti njezine slabosti i mnoštvo naših grijeha.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

Don Krešo Puljić

Izvor: Crkva na kamenu