“Nisam jedini koji će za biskupa Ratka Perića reci da od svoga dolaska na čelo Mostarsko-duvanjske biskupije nije u nju donio mir. Na žalost, on je donio nemir, sukobe, podijelio je hrvatski narod i na sve načine pokušavao je i pokušava govoriti sve najgore o Međugorju.”
Što je Međugorje biskupu Periću?
Autor: Jakov Sedlar/Hrvatski redatelj
Zadnjih nekoliko dana proveo sam izvan Hrvatske, snimajući novi film, pa zbog zauzetosti nisam previše bio u toku obilja svih mogućih tema koje su se desile u Lijepoj našoj. No, nekoliko prijatelja upozorilo me na Izjavu Mostarskoga biskupskog ordinarijata, a u svezi s nedavno javno dostupnim filmom „Od Fatime do Međugorja“. Rekli su da me se u toj Izjavi proziva kao onoga koji je davne 1995. tužbom zaprijetio Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, ali da sam nakon što se Ordinarijat oglasio svojom tadašnjom Izjavom, odustao!
Pošto do sada nikada nisam imao namjeru bilo koga tužiti, pročitao sam tu Izjavu da vidim o čemu se radi. Nakon toga, platio sam 4.99 USD i pogledao film “Od Fatime do Međugorja”.
Moram priznati da sam ostao šokiran. I bezočnom laži koja se odnosi na moju “namjeru” da 1995. tužim mostarski Ordinarijat, ali i filmom koji me u jednome dijelu vratio u vrijeme kada su međugorska djeca posvjedočila da im se ukazala Gospa.
Šokantan film u mnogim aspektima
Istine radi, reći ću neke činjenice iza kojih stojim, a odnose se na navedenu Izjavu i na biskupa Perića.
Najprije, ne pada mi na pamet ulaziti u istinitost podataka koji su izneseni u dotičnome filmu. Odakle su autori crpili podatke, svjedoke i dokumente, teško mi je reći. Iz iskustva znam da je teško doći do autentičnih dokumenata, posebno kada se radi o dokumentima iz arhiva tajnih službi, tako da je ovaj filmski uradak za mene prvorazredna senzacija. Ono što sa sigurnošću mogu ustvrditi jest da se, što se filmskoga zanata tiče, radi o vrhunskom dokumentarnom filmu. On je slikovno vrlo zanimljiv (iako donosi neke meni poznate snimke), no on donosi i mnoštvo vrlo šokantnih podataka koji nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim, posebno mostarskoga biskupa, pa mi je jasno da je morao reagirati. No, o tome kasnije.
Laži o „mojim izjavama i namjerama“
Najprije o tvrdnji iz Izjave da sam ja, kao redatelj filma “Gospa” iznio klevetu u tome filmu, a radi se o tome da je biskup Žanić bio “suradnik” Udbe. I da je nakon toga Biskupski ordinarijat u Mostaru odgovorio Izjavom od 19. lipnja 1995., a da sam ja, nakon toga, prijetio tužbom u jednome novinskom intervjuu, te kada se Ordinarijat “ponovno oglasio izjavom od 1. prosinca iste godine, ohrabrivši me u mojoj namjeri”, ja sam (valjda zbog toga) “odustao od tužbe”!
Ovo je čista laž, poštovani kreatore ove Izjave od prije nekoliko dana! Što je pisalo u nizu novinskih osvrta i intervjua tih mjeseci nakon izlaska “Gospe”, ne znam, nisam to pratio, niti jedan intervju nikada nisam autorizirao, jer me to ne zanima, ali znam da nikada nisam ni pomislio tužiti bilo koga, pa ni mostarski Biskupski ordinarijat. A nije da nije bilo razloga za tužbu, prema mišljenju nekih odvjetnika, čija mišljenja ipak nisam prihvatio.
Biskup Žanić, Međugorje i spis „Crnica“
Ponajprije, poštovani pišće Izjave, scenarist (pisac teksta koji se govori u filmu) nisam bio ja, nego najveći hrvatski pisac Ivan Aralica. Dakle, filmsku scenu susreta biskupa i visokog djelatnika jugoslavenske tajne službe nisam ja napisao, ja sam je tek prenio u sliku. To biste, kada već hoćete biti filmski analitičar i kritičar, morali znati. A Ivan Aralica nije bilo tko i nije slučajno napisao tu scenu. Napisao ju je zato, jer je biskup Žanić uistinu imao niz sličnih susreta, sviđalo se to vama ili ne.
Bez obzira što pišete kako ste 2011. od gosp. Almira Džuve dobili dokumente koji se odnose na biskupa Žanića i Međugorje, ne znam da li su vam dali ili makar pokazali i spis pod nazivom “Crnica” koji je imao preko 1.000 stranica. Imao ih je, naime, toliko kada sam, sredinom 90-ih bio u prilici prelistati taj spis. U njemu se nisu nalazile samo informacije o kontaktima biskupa Žanića s agentima jugoslavenske tajne službe, u njemu su bili i iskazi agenata koji su “obrađivali” Međugorje; i svećenike i vidioce i domaće vjernike i hodočasnike koji su dolazili u Međugorje u sve većem broju, na užas komunista. Nije se radilo o, kako vi to kažete, “miliciji koja je po malo regulirala promet”! Stotine ljudi, živih svjedoka, i danas mogu svjedočiti kako je jugoslavenska milicija “regulirala promet”.
Biskup Perić, blaćenje filma „Gospa“ i dolari
Glede razmišljanja o tadašnjoj tužbi na koju su me, kako navodite, iz mostarskoga Ordinarijata “ohrabrivali”, pošto nisam osoba koja bilo koga želi tužiti (ponavljam: na nagovore odvjetnika nisam pristao) sve se odnosilo na preko 1.500 (tisuću i pet stotina!!!) faxova koji su s potpisom biskupa Perića poslani iz Mostara na masu adresa po svijetu. Od Europe do Amerike. Sadržaj pisma bilo je blaćenje filma da je lažan, kao što je i Gospa lažna, prema tvrdnji (i tadašnjoj i sadašnjoj) biskupa Perića. Moje dvije tadašnje suradnice koje su dobivale na uvid faxove od zgroženih vjernika iz cijeloga svijeta rekle su mi da više neće brojiti koliko će nam ih, nakon toga broja, stići. Bile su šokirane!
Nije meni bilo do tužbe. Bio sam zgrožen činjenicom da se jedan biskup bavi takvim stvarima. A film “Gospa”, da vas podsjetim, uopće nije govorio da li su ukazanja autentična ili ne, film je govoreći o stradanju fra Joze Zovka, bio metafora stradanja svih hrvatskih svećenika koje su ubili jugoslavenski komunisti! Njima sam taj film i posvetio. Tu činjenicu do danas mi lijevi mediji u Hrvatskoj nisu oprostili.
No, biskup Perić nije na tome stao kada je film “Gospa” u pitanju. On je prije godinu i pol u svome pismu Vatikanu besramno lagao tvrdeći da smo franjevci i ja tim filmom zaradili 5.400.000 USD! Iz kojih je noćnih (međugorskih) mora izvadio te podatke to samo on zna. U svojoj izjavi koju sam dao kao odgovor na te njegove laži, precizno i dokumentirano stoji istina.
Nagla promjena mišljenja pok. biskupa Žanića
Vaša najnovija Izjava izaziva zgražanje na film “Od Fatime do Međugorja”. S razlogom. I ja sam zgrožen ako je bilo što od navedenih dokumentarnih priloga, točno. S obzirom na ono što znam, čini mi se kako je barem jedan dio tvrdnji iz filma, sasvim vjerodostojan. Recimo, kako objasniti činjenicu (o njoj u vašoj Izjavi nema govora) da biskup Žanić u svojoj propovijedi u Međugorju od 25. srpnja 1981., javno, pred masom vjernika kaže: “Djeca ne lažu, sve je istina”! To sam po prvi puta čuo u ovome filmu, ne znam odakle su autori to nabavili, a čini se da se zaista radi o autentičnome glasu biskupa Žanića ili se varam?! I samo mjesec i pol dana kasnije, on počinje iznositi sasvim drukčije mišljenje, on postaje najveći negator Međugorja. Što se to desilo biskupu koji je tada u zrelim godinama da na takav način promijeni svoje mišljenje u tako kratko vrijeme? Što ga je ili tko natjerao na promjenu stava?
Biskupa Perića suočite s Lasićem!
I kada u Izjavi pozivate svjedoka Maximova, visokoga časnika KGB-a, da se sučeli s biskupom Perićem, ne bi li bilo lakše da pokušate upriličiti sučeljavanje biskupa Perića s visokim djelatnikom jugoslavenske tajne službe Lasićem koji, koliko znam, živi na teritoriju vaše, Mostarske biskupije. Možda bi on, barem za prvo vrijeme, prije nego dođete do Maximova, bio vjerodostojan svjedok koji bi mogao ispričati mnogo toga o početku 80-ih i o “miliciji koja je regulirala promet”! Možda bi mogao nešto reći i o svakodnevnim torturama kroz koje su prolazili franjevci, vidioci, njihovi roditelji, vjernici. I bez njega ima masa svjedoka koji bi štošta mogli reći, ali on bi, vjerojatno, bio posebno zanimljiv svjedok, jer je, po svemu, upravo on bio veza Udbe s biskupom Žanićem. Pokušajte, ništa ne košta, a moglo bi biti korisno, istine radi, do koje vam je, kako kažete, stalo.
Autore filma ne znam, ne znam njihove ciljeve (osim što, pretpostavljam, žele, kao i svi autori, da film vidi što veći broj ljudi), ali nisam dobio dojam da ovim filmom oni žele blatiti “ne samo osobe, nego i Crkvu”. Dva biskupa ni u kom slučaju nije kompletna Crkva. Sve da to autori i žele, hrvatski narod vrlo dobro zna da mu je upravo Crkva s masom sjajnih svećenika i biskupa bila jedina nada u godinama tame jugoslavenskoga komunizma. Jer, kontakt ili bilo koja vrsta suradnje biskupa Žanića s jugoslavenskim tajnim službama, stvar je njegove osobne savjesti, nikako Crkve u Hrvata. Jednako tako, eventualna suradnja biskupa Perića s djelatnikom KGB-a može biti pitanje samo njegove savjesti, nikako savjesti današnje Crkve u Hrvata.
Biskup Perić, nemiri i hercegovački franjevci!
Nisam jedini koji će za biskupa Ratka Perića reci da od svoga dolaska na čelo Mostarsko-duvanjske biskupije nije u nju donio mir. Na žalost, on je donio nemir, sukobe, podijelio je hrvatski narod i na sve načine pokušavao je i pokušava govoriti sve najgore o Međugorju. Meni osobno, ovaj film nije donio ništa novoga osim podatka da je kontaktirao visokoga djelatnika KGB-a Maximova i obratno. Ono što je trajno jest njegova konzistentna, rekao bih: mržnja čak i prema razmišljanju da se Gospa ukazala u Međugorju. On je svoj stav izrekao mnogo prije bilo koje komisije. On je taj svoj stav izrekao i sam nekoliko dana prije nego je u Međugorje došao izaslanik pape Franje, biskup Hoyser. Mnogi su ocijenili suludim njegovom javno obraćanje protiv Međugorja neposredno prije dolaska Papinoga izaslanika. Što se dešava u njegovoj glavi i u duši kada se sjeti Međugorja, to samo dragi Bog zna…
Svejedno mi je da li je stvarno s Maximovom ispijao čaj ili votku
I o njegovome odnosu prema hercegovačkim franjevcima govori se u dijelu filma…
Hercegovački franjevci od 1945., od kada su poubijani na Širokome Brijegu, proveli su preko 150 godina u Titovim zatvorima. Mnogima od njih divio sam se, jer su podnijeli neviđene torture zbog svoje vjere u Boga i zbog služenja svome hrvatskome narodu. Ne želim ih uzdizati iznad dijecezanskih svećenika u Hercegovini, ali ovo su tjeskobne činjenice. Ne mogu tvrditi da je za sudski progon bilo kojega franjevca odgovoran bilo koji mostarski biskup, ali me ponovno (u najmanju ruku) čudi da ste u Izjavi napisali kako je “milicija po malo regulirala promet”, a to je bilo vrijeme kada su sudski gonjeni i osuđeni fra Jozo Zovko, fra Ferdo Vlašić i fra Jozo Križić.
Tih godina nerijetko sam bio u društvu fra Tomislava Vlašića, fra Slavka Barbarića, fra Leonarda Oreča i još nekih franjevaca. Od strane biskupa Žanića, a kasnije Perića, bili su ponižavani i kažnjavani. Bili su vrlo tužni, bili su nesretni da u miru nisu mogli raditi svoje poslanje. Toga vremena s tugom se sjećam zbog tih časnih svećenika.
Ponižavana i kažnjavana bila je (i još jest) masa hodočasnika iz cijeloga svijeta koja se nije mogla načuditi negativnoj strasti kojom su oba biskupska biskupa govorila o Međugorju. Jednako tako osjećao se (i još se osjeća) međugorski hrvatski vjernički puk kojemu je od strane oba biskupa toliko toga bilo uskraćeno.
Živio sam, odgajao se, družio, družim se i družit ću se s nizom veličanstvenih hrvatskih svećenika (i franjevaca i petrovaca) koji su mi u mnogo čemu bili i ostali nedostižan uzor. Međutim, kada vidim dio Izjave koja u dobrome dijelu oslikava način djelovanja biskupa Perića, onda se pomalo nelagodno osjećam. Osjećam se poput fra Slavka Barbarića ili fra Leonarda Oreča čija bi se lica ukočila od neke nelagode i tuge kada bi se spomenuo biskup Perić. Uistinu mi je svejedno da li je biskup Perić s Maximovom stvarno ispijao čaj ili votku u rimskome hotelu Columbus. Ako i jest, a da je time koristio našemu hrvatskom narodu, sve popijeno neka mu je s blagoslovom. On i njegova savjest (uvjeren sam da je ima) znaju činjenice, a nadam se da mogu pretpostaviti i rezultate onoga što će ostaviti iza sebe. Ono što znam, a tiče se Međugorja, mislim da mu ne može dati mira u skoroj mirovini. Nema samostana koji bi bio u stanju pružiti mu mir koji bi poništio sve ono što kao biskup u odlasku ostavlja iza sebe. Šteta…
