Djeci je nezamisliv život bez tehnologije, bez globalne povezanosti koju su mediji omogućili jer gotovo da koriste tu tehnologiju od samog rođenja. Kazališne predstave edukacijskog karaktera namijenjene najmlađim uzrastima, djeci itekako mogu pomoći u usvajanju određenih znanja. O vrijednostima edukacijskog kazališta, dobrim i lošem utjecaju medija na djecu razgovarali smo s Ivanom Granić, psihologinjom na Klinici za dječje bolesti Sveučilišne kliničke bolnice Mostar.
Svaki dan radi sa djecom s različitim zdravstvenim problemima. Ističe da djeci i mladima ne nedostaje praktičnog znanja u korištenju medija, oni se rađaju u vremenu u kojem su kompjutori, televizija, mobiteli i ostale spravice stvar svakodnevice. „Potrebno je unaprijediti kvalitetu života djece i mladih u smislu medijskog odgoja“ naglašava Ivana.
Kad je najbolje vrijeme za prvi susret djeteta s kazalištem?
Kakav će biti prvi susret djeteta s kazalištem, ovisi o tome je li dijete za njega spremno. Na žalost, nema jedinstvenog odgovora na to pitanje. Puno ovisi o samom djetetu i o njegovoj sposobnosti da zadrži koncentraciju na određenoj aktivnosti određeno vrijeme. Obično se ta spremnost javi oko 3. godine, s time da neki mališani već sa 2 godine pokažu zanimanje, dok drugi ni sa 4 ne žele na miru sjediti i gledati predstavu. Roditelj treba osluškivati dijete i procijeniti je li dijete zainteresirano za kazalište i odvesti ga na predstavu kad smatraju da je dijete za to spremno.
Kakve trebaju biti predstave za djecu?
Za one najmlađe za prvi posjet kazalištu treba birati lutkarske predstave. Dijete se najlakše opusti kad su lutke likovi jer ga to podsjeća na igranje kod kuće ili u vrtiću. Tada je i spremnije sudjelovati u predstavi. Kazalište za najmlađe poprilično se razlikuje od kazališta za odrasle. Dok odrasli šute, mirno sjede i gledaju što se zbiva na sceni, u dječjem je kazalištu živo. Tu se sve vrti oko interakcije glumca i djece. Samo tako glumac može održati pozornost razigranih klinaca. Zato se glumac trudi, postavlja pitanja djeci, moli ih za pomoć da ga upozore na dolazak negativnog lika ili da ga svi zajedno otjeraju s pozornice. Djeca se obožavaju na taj način igrati u predstavi i rado se uključuju u igru. Nerijetko od silnog uzbuđenja poskakuju, plješću, viču, komentiraju i silno se vesele svemu što se zbiva.
Na koji način djeca usvajaju priče?
U umovima mlađe djece, naročito djece u predškolskoj dobi, prisutna je polarizacija na dobro i zlo. Likovi u predstavama trebali biti ili jasno dobri ili jasno loši kako bi se djeca mogla poistovjetiti s dobrim likovima. Kada dobro pobijedi treba biti jasno zašto je dobar lik pobijedio, koje ponašanje ga čini dobrim. Dobro bi bilo da se s djecom razgovara o onome što su vidjela na pozornici, kako bi dijete moglo naučiti ta ponašanja i usvojiti ih. Roditelji ili učitelji, ako vode djecu u kazalište, s djecom bi trebali prokomentirati zašto je neki lik bio dobar ili zašto je drugi bio loš. Nerijetko čujemo kako roditelji kažu djeci da su loši, pogani, živahni, međutim bitno je djeci objasniti da svi griješimo, a da je pogreška korak k tome da nauči kako nešto treba učiniti, da će sigurno uspjeti, da pokuša još jednom, da mu možemo pomoći.
Trebaju li škole usvojiti praksu posjeta kazalištu?
Veći broj škola organizira posjete kazalištu, većinom škole iz Mostara, poželjno je da što više škola to učini. Kod djeteta se gledanjem predstava potiče razvoj mašte. Kada se djetetu poslije gledanja predstave postavljuju pitanja u svezi toga djete se potiče da analitički razmišlja o onome što je vidjelo, da se dijete poistovjećuje s tim likovima, da uči neke vještine rješavanja problema. Ako dijete vidi da se lik na pozornici susreće sa nekim problemima sličnim onim s kojima se i ono susreće, dijete uči da se taj problem može riješiti. Dobro je predložiti djeci, ako vole crtati, da nešto nacrtaju što su vidjeli gledajući predstavu, odnosno, ako vole pisati da nešto napišu o tome. Tako se vježba pamćenje i potiču se da razmišljaju o onome što su vidjeli.
Je li poželjno da predstave za djecu imaju edukacijski karakter?
Poželjno je da predstave imaju edukacijski karakter, ali to nije nužno. Iz svakog iskustva se nešto nauči. Edukacijskim karakterom predstava djeci se nudi mogućnost da dobiju neke nove informacije s kojima se još nisu susreli. Za neke aktivnosti može pokazati interes i početi se baviti baš time. I kroz predstave zabavnog karaktera se puno toga nauči. Recimo, kada se organizira školski posjet kazalištu, djeca se tu druže sa svojim vršnjacima van škole, što djeci koja ne žive u blizini nije moguće. Djeca tako uče neke socijalne vještine, uvježbavaju vještine koje već imaju, zbližavaju se. Poželjno je djecu voditi u kazalište.
Jesu li bajke prihvatljivije za djecu ili adaptacije realnih situacija iz života?
O tome stručnjaci raspravljaju. Neki kažu da je dobro djecu učiti na realnost ovog svijeta i da im bajke pružaju lažni ideal, dok drugi smatraju da djecu treba pustiti da budu djeca i da žive u tom optimizmu koje im bajke donose. Djetetu koje se tijekom priče poistovjećuje s junakom ne samo da se daje nada već mu se i govori kako razvijajući pronicljivost i prisebnost može pobijediti puno jačeg protivnika. Bajke prepuštaju djetetovoj mašti na volju hoće li i u kojoj mjeri na sebe primijeniti ono što priča otkriva o ljudskoj prirodi i ljudskom životu. Bajka postupa na način koji je usklađen s dječjim načinom razmišljanja i doživljavanja svijeta, zato i jest bajka djetetu toliko uvjerljiva. U bajci može naći mnogo bolju utjehu, nego nastojanjem odraslih da ga utješe u svojim umovanjem. Dijete vjeruje u sve što mu bajka kazuje jer se njezin pogled na svijet poklapa s njegovim. U bajkama su likovi jednodimenzionalni, ili dobri ili zli, što djetetu pomaže u lakšem shvaćanju vlastitih postupaka i reakcija. Čistim i jednostavnim slikama bajka pomaže djetetu smjestiti osjećaje u neku vrstu reda i smisla. Smatram da se više trebamo plašiti lažnih bajki koje se prikazuju putem medija i društvenih mreža. Tu se radi o stvarnim ljudima i realnim situacijama koje se prikazuju na bajkovit način. One su puno opasnije za mentalno zdravlje od dječjih bajki. Citirala bih odgovor Alberta Einsteina kada je jedna majka upitala što bi njen sin trebao čitati kako bi, kad odraste, postao znanstvenik: „Želite li da vam dijete bude inteligentno čitajte mu bajke, a ako želite da bude jako inteligentno, čitajte mu još bajki”.
Koriste li se psiholozi u svom radu nekim tehnikama iz kazališta?
Puno je tehnika koje se koriste kroz psihoterapiju. Igra je jedna od njih koja djeci dopušta da izraze svoje emocije. Dobro je djeci pustiti da kroz igru s lutkama ispričaju problem zbog kojeg su došli. Jedna od njih je i psiho drama. To je grupna psihoterapijska metoda u kojoj se oforme grupe od četvero do osmero djece i zadaju im se uloge iz svakodnevnog života. Tako djeca uče neke socijalne vještine, uče tehnike rješavanja problema. Nakon toga djeca zamjene uloge kako bi situaciju sagledali iz drugog kuta. Poistovjećivanjem, imitacijom i pretvaranjem djeca se uče ljubavi, empatiji i važnosti istine i pravde ili općenito pozitivnim ljudskim vrednotama. Uče da i drugi imaju iste probleme s kojima se oni suočavaju.
Kada je za djecu prihvatljivo da se koriste elektronskim medijima?
Svakodnevno se u praksi susrećemo sa djecom koja previše vremena provode ispred ekrana. Američka pedijatrijska akademija (AAP) odmaknula se od svoje stare, često citirane i široko prihvaćene preporuke da djecu do dvije godine ne bi uopće trebalo izlagati ekranima, a da starija djeca pred ekranom ne bi smjela provoditi više od dva sata dnevno. Prema njima, djecu do 18 mjeseci i dalje ne treba poticati da provode vrijeme pred ekranom, osim za komunikaciju s članovima obitelji preko video-chata i uvijek uz prisustvo roditelja. Recimo, ako baka i djed nisu u blizini obitelji, moguće je da djeca od godinu i pol komuniciraju s njima na taj način. Za djecu od šest godina nadalje trebalo bi uvesti pravila korištenja medija i paziti da vrijeme koje provode pred ekranom ne umanji vrijeme potrebno za spavanje, igranje, fizičke aktivnosti i druženje, a i dalje bi roditelji trebali paziti na kvalitetu medijskih sadržaja, koristiti ih zajedno s djecom i o njima razgovarati.
S obzirom da radite na klinici za dječje bolesti, koji su problemi iz vaše prakse najviše povezani s medijima?
Radim na odjelu endokrinologije i sve više susrećem djecu sa prekomjernom tjelesnom težinom. To nije izravan utjecaj medija, ali sama činjenica da djeca sve više vremena provode pred ekranima ima za posljedicu smanjenu tjelesnu aktivnost što u konačnici vodi do povećanja tjelesne težine.
Treba li djeci ograničiti korištenje medija?
Koliko je bitno da se djeci ograniči vrijeme provedeno ispred ekrana toliko je bitno i da se roditelji uključe u te aktivnosti zajedno sa djecom. Uz sve negativnosti koje se ističu u svezi medija, ne treba zaboraviti da mediji imaju i pozitivnu stranu. Oni mogu biti odlična platforma za učenje i druženje roditelja s djecom. Savjetuje se roditeljima da ako žele izlagati dijete medijima pažljivo biraju sadržaje kojima ih izlažu i aplikacije koje dijete koristi provjere. Postoji podatak da djeca koja prate medije umjereno imaju bolji školski uspjeh od onih koji to nikako ili previše čine. Roditelji razgovorima, usmjeravanjima i vlastitim primjerom mogu planski raditi na razvoju navika u korištenju medija.
