Čini se da ni Crkvi nije uvijek lako objasniti neke svetačke biografije i njihovu, što bi se modernim jezikom reklo, recepciju u vjerničkom puku. Na Mediteranu pa i među Hrvatima katolicima takva je pojava sveti Ante Padovanski. U novije vrijeme svjedoci smo pokušaja Portugala ne bi li nekako približio vjerničkom turizmu, hodočasničkim nastojanjima i uopće profitabilnim razlozima činjenicu da je tako popularni svetac njihove gore list: rođen u čudesnom glavnom gradu, Lisabonu. Svaki će dokumentarni film iz te zemlje pokazati njegovu rodnu kuću i ljepotu grada u kojem se rodio, ali uporno ponavljanje te činjenice pokazuje kako ona još nije dovoljno percipirana.
Tako svetac koji je znao čitati i pročitati znamenitu evanđeosku poruku Gdje vam je blago tu vam je i srce, ostaje Padovanski i kad znamo činjenice. Povijest tako postaje pitanje naše svijesti koja onda činjenice razmješta ne samo po kronologiji, zemljopisnoj bliskosti i razdobljima koji pokušavaju baš sve protumačiti. Osim činjenica djeluju i neke druge snage koje razmještaju pitanja duha vlastitim zemljopisnim kreacijama. Tako sveti Ante ostaje pitanje srca a ne uma, pitanje srca a ne znanja, pitanje srca a ne razdoblja. Jer i ovo i ono njegovo razdoblje ostaje mu jednako privrženo. Naravno, ostaje pitanje o toj golemoj popularnosti jer teško je i drugim svecima odreći ljubav prema Bogu, odanost Crkvi i vjerničkoj subraći, često ljepotu iskaza i još češće dobrotu srca. Postoje razlike među svecima – u to ne treba sumnjati – pa i u razlozima zbog kojih ih prihvaćamo. Ali ponekad je to prihvaćanje teško objasniti. Što danas prihvaćamo iz životopisa svetog Antuna Padovanskog?
Fernando Martins de Bulhões, budući svetac najprije je krenuo u samostan braće augustina. Tumačenje njegova odustajanja iz tog reda nije previše uvjerljivo kao ni odlazak u novi, Franjevački red. Antun se pokazao vrlo skromnim i na žrtvu spremnim mladićem, koji je u svom vjerskom zanosu poželio biti mučenikom i to odlaskom u afričke misije. Ali, kao u filmskoj komediji, on više puta biva spriječen: boluje dugo i čudno, brod mu se potapa, spašava ga se na talijanskim otocima – u svakom slučaju misije mu nisu bile suđene.
Spremali su ga za velika djela, ali su ga mogli kao ispomoć pronaći u kuhinji… Na kapitulu u Asizu ni sveti ga Franjo nije prepoznao. Zaobišavši upravo Antu, podijelio je brojne dužnosti, a onda mu je stigao glas o vrsnom propovjedniku i čudotvorcu. Nakon toga i Ante dobiva posebne dužnosti. Na posljednjem životnom putovanju našao se izvan Padove i ma koliko želio umrijeti u tom gradu pred Boga je stupio u Arcelli. Tijelo mu je preneseno u Padovu.
Činjenicama iz životopisa svetog Ante upućuju na to da je često bio tamo gdje je bio neočekivan – i sebi i drugima. Naslonjen na nebo mogao je biti gdje je htio. Nije trebao mnogo od ovog svijeta, a onom se nadao i to je sve što bi možda bilo važno u njegovoj biografiji. Uvijek sudimo ljude po nekim činjenicama koje nastoje govoriti o uspjehu. Nikad nitko nije napisao neke važne životopise po njihovim promašajima, nespretnostima, neispunjenim željama, po mislima i riječima punih dvojbe i tuge. Mislim da bi takvi životopisi bili istinitiji od onih koji nam se nude. Tako vidim i životopis svetoga Ante. Jer njegov životopis koji bih voljela pročitati uključivao bi ponajprije njegove misli i njegovu ljubav. To je onaj životopis iz kojeg je nastala priča o nekom bilježniku koji bijaše raskalašeni grešnik. Pri susretu u Puyu (gdje bî gvardijan) Ante se pokloni grešniku i pozdravi ga s velikim poštovanjem. Bilježnik to protumači kao ruganje pa svecu zaprijeti mačem. Sveti Ante mu tada izrazi duboko poštovanje jer zna da će on jednom biti mučenik za vjeru… Budućnost je potvrdila te svečeve riječi. Oni koji tumače svečeva djela vide u tome proroštvo. Ne mogu se oteti dojmu kako je Ante vidio čovjeka na sliku i priliku Gospodina, a to znači da je negdje u njemu morala biti zapretena dobrota. I svetac je odlučio razgrnuti taj skroviti dio, izazvati dobrotu na površinu.
Takav životopis slute i prepoznaju oni brojni vjernici koji se trajno utječu njegovu zagovoru u svim mogućim prigodama i nevoljama. Poštujući sveca koji zna da su svi oni grešni, ali duboko u svakom srcu dao bi se pronaći bilježnik koji će postati mučenik. Možda više i nije važno da je za života stizao svugdje pa i istodobno. Važno je da ga se i danas svugdje očekuje.
