Home Društvo Heroji koji su spasili Makarsku rivijeru od najgoreg požara koji su doživjeli:...

Heroji koji su spasili Makarsku rivijeru od najgoreg požara koji su doživjeli: Moja je supruga sva četiri dana proplakala. A di ne bi, ne zna ni jesam li živ…

SHARE

Ma kakvi Supermani i Batmani…. Oni su Robert Raos (44), Frane Divić(47), Toni Batinić (36), Marko Pivac (35), Ante Lončar (23), Mladen Mijačika (25), Šimun Visković (20), Damir Visković (39), Ivan Radić (30), Marin Borić (29), Mate Staničić (19) i Ivan Kostanić (40), iz DVD-ova Brela, Baška Voda, Makarska, Tučepi, Podgora i Drvenik. I oni su naši pravi superheroji.

Ali ne oni koji lete i imaju nadnaravne moći, nego sasvim obični ljudi koji se bore s požarima i riskiraju živote, i to od svoje osamnaeste godine. Oni koji za vrijeme svake bure u Makarskoj spavaju s jednim otvorenim okom, spremni da usred noći dobiju poziv za gašenje. Oni koji za sobom ostavljaju uplakane žene i djecu, i na koje se bolje polovice za vrijeme svakog požara ljute, ali su i ponosne na njihovu hrabrost.

Nije im problem, kažu nam vatrogasci, žive za to i to im je prva ljubav. Supruge su već naviknule, vele nam, ali da im je drago – nije.

Nakon četiri dana gašenja, u kojima su spasili selo i mjesto Podgora te Tučepe, obranili brojne kuće i četiri hotela, naši superheroji ponovno su “uskočili” u svoje odore kako bi nam ispričali svoju priču.

Nije im baš drago isticati se od ostalih kolega vatrogasaca i medijski se eksponirati, ali na kraju ipak pristaju na priču za “Slobodnu” u kojoj će nam reći sve o velikom požaru na Makarskoj rivijeri, odnosno o dva požara u dva dana u kojima je izgorjelo 400 hektara zemlje, o svojim osjećajima i naporima u tom trenutku, ali i o onima koji strepe kod kuće i čekaju cijelu noć uz mobitel da čuju ono kratko: “Sve je u redu!”

“Ovo je priča o svim našim kolegama vatrogascima”, naglašavaju nam, “ne o nama dvanaestorici.” Inženjeri građevinarstva, studenti medicine, ugostiteljski djelatnici, elektrotehničari, inženjeri turističkog menadžmenta… samo su neka od zanimanja naših hrabrih vatrogasaca. Neki su nakon deset, dvanaest godina volontiranja postali i profesionalni vatrogasci, pa im je to sada i posao i strast.

– Prvu večer požara, u subotu na nedjelju, bio sam dežuran. I kad nam je oko dva sata dojavljeno da gori Gornja Podgora, mislio sam da sanjam. Već tada je bila velika vatra i odmah smo se zaputili na požarište – kazuje nam Marin Borić iz DVD-a Podgora, na što Frane Divić dobacuje kako ne pamti ovakav požar.

– Ovo mi je najgori požar u životu. Bura je bila taman na sredini, ni jaka ni slaba – taman koliko je potrebno za katastrofu. Prebrzo je gorjelo i previše temeljito. Kad je bura jača, onda ona nosi sve i imaš vremena uhvatit zraka. A sada je sve bilo na nama. Nismo imali vremena ni za snage uhvatiti – kaže nam Divić i dodaje:

– Bježali smo u kuću da bismo se nadisali zraka i da bismo mogli vani nastaviti gasiti.

A osjećaj kad su ugasili požar u Podgori i čuli da gore Tučepi ne mogu nam ni opisati. Nevjerica, tuga i opet adrenalin zbog kojega sjedaju u vatrogasne automobile i mijenjaju lokaciju. Nema puno vremena, bura i dalje luđački puše, u sekundi im pred očima do korijenja izgori stoljetni bor, šuma u Parku prirode Biokovo i okolica tučepskih hotela. Bilo je sad ili nikad. Srećom, svi su vatrogasci od Brela do Gradca, cijele županije i susjednih županija već bili na terenu.

– Kada noću stigne dojava, sve je već uhodano. Zna se tko šta radi. Žena mi oblači čarape, ja gaće, i kratko mi kaže: “Čuvaj se.” Nitko nas ne zove dok gasimo jer znaju da se ne možemo javiti. A kada požar malo stane, javimo da je sve u redu. Ali do tada nitko ne spava – govori nam Robert Raos.

– Moja je supruga sva četiri dana proplakala. A di ne bi… Boji se, ne čuje me, ne vidi. Ne zna jesam li živ ili ozlijeđen… Stvarno ni njima nije lako – kaže nam Ivan Kostanić, predsjednik DVD-a Drvenik.

Ljute li se žene i cure na vas zbog vatrogastva?

– Svi mi vatrogasci u životu imamo problema sa ženama i curama. Prva ljubav svakog dobrovoljnog vatrogasca su vatrogasci, a druga je cura ili žena. A one ne vole biti druge. I zato smo mi uvijek u problemu. Ali kada se naviknu da će vatrogasac uvijek biti vatrogasac – onda ljubav cvjeta – govori nam Glavina i dodaje:

– Kad se vratimo s požarišta, sva ljutnja nestaje. I nakon gašenja na terenu moramo obavit posa i kod kuće – nitko ne pita jesi li umoran – kroz smijeh nam govori Dražen Glavina, županijski vatrogasni zapovjednik.

Sada kad je najgore iza njih, raspoloženje je dobro, svi su bili kao jedno i zbog toga su ugasili vatru u najkraćem mogućem roku.

Mora se voljeti ovaj posao i adrenalin koji ide s njim, te vjerovati onome koji je kraj tebe. Inače se ne može biti dobar vatrogasac, složno nam govore.

– Svaki od nas je kao dijete jedva čekao da nas netko od vatrogasaca provoza u vatrogasnom vozilu. Ma mi smo vam i svoje očeve koji su također bili vatrogasci s obožavanjem gledali dok bi oblačili odoru. I priželjkivali da odrastemo i da i mi spašavamo tuđe živote – kažu nam Marin Borić i Toni Batinić.

A koji je bio najrizičniji trenutak u ova četiri dana, koliko je gorjelo?

– Jedna starija gospođa nije željela izići iz svoje kuće, a njena kćer nas je u suzama molila da je spasimo. Iz kuće je već počelo dimiti, međutim, znate kakvi su stariji ljudi, ne žele do zadnjeg izići iz svoga doma. Gospođa je bila na izmaku snaga i, srećom, na kraju je pristala da joj pomognemo. Ali bilo je pitanje sekundi da gospođa nastrada – odgovaraju nam.

Ukupno je 400 vatrogasaca na Makarskoj rivijeri, od kojih je 250 volontera. A najmlađi u ovoj akciji, za koju se nadaju da se u ovolikom obujmu tako skoro neće ponoviti, bio je 19-godišnji Mate Staničić iz DVD-a Brela. Tek je prije pola godine imao pravo pristupiti ispitu za vatrogasca, a potom je šest mjeseci bio pripravnik. I taman kad je sve to odradio i dobio odobrenje za gašenje, dogodio se ovaj požar u Podgori i Tučepima. Imao je pravo vatreno krštenje, kazao nam je Glavina.

A Mate i svi ostali vatrogasci, osim što moraju biti pametni i misliti na sebe i onoga kraj sebe, moraju dobro slušati zapovjednika Dražena Glavinu.

– Svi su dobri i svi slušaju zapovijedi – hvali ih Glavina.

Iako su i Glavina i zapovjednici i volonteri bili na nebrojeno požara, ovaj je po nečemu bio specifičan. Po ljudskoj humanosti, kažu nam.

– Moramo spomenuti hotele u Podgori, Tučepima, Makarska… Ma svi redom su nam svaki dan pripremali tople obroke koje su nam nosili na požarište – vele nam vatrogasci.

– Ali primijetio sam da su nam na ovom požaru, uz hotelske kuće, i obični ljudi donosili okrepu. Civili su nam na noćnim dežurstvima donosili hranu i piće, zaustavljali su nas na semaforima i ubacivali vreće pune hrane, sokova, vode…. Neki su nam čak pokušavali dati novac u znak zahvale. Zaista su nas oduševili i iznenadili nas – ubacuju se Borić i Kostanić.

Lijepo je znati da se cijeni njihova žrtva. A lijepo je sve i sad kad je vatra ugašena, a bura utihnula. Međutim, svaki put kada uđu u vozila i krenu na teren, strepe za sebe jer se voze u vozilima starim i preko 30 godina.

– Najmlađe vozilo, koje je staro dvije godine, ima tučepski DVD. Najgora je situacija u Podgori, gdje se ljudi voze u neispravnim vozilima. Ponekad gori, a oni ne znaju hoće li im vozilo upaliti. Zaista svaki put svi mi zbog toga riskiramo svoje živote – otkriva nam Glavina za kraj samo dio ružne strane njihove profesije.

Ali to je već materijal za neku drugu priču…