Podne. Tuče zvono s Gospina svetišta, a Teofil Sarić gleda na sat.
Svaki dan istu fintu čini, kao da provjerava da podne slučajno ne bi uranilo ili da, još gore, ne bi zakasnilo, duboko udiše i počinje spremati stvari s rasklopivog štanda.
U kesu prvo idu male Bogorodičine slike, za njima križevi, pa prstenja s ugraviranim tekstom “Očenaša”, a na koncu narukvice i krunice. Sve domaća izrada, samo raspela nabavlja u Italiji ili Kini. Radije u Italiji jer kinesku robu baš i ne cijeni.
– Vidiš ovu krunicu, ona ti je od rogača napravljena, nema joj kraja, to mi doma sami radimo – ponosno će Teofil Sarić.
U Sinju Sariće svi znaju. A znaju ih i dalje od Sinja jer nema mjesta u Dalmaciji i Hercegovini u kojem se oni sa svojim štandom nisu pojavili. Danas, međutim, slabo okolo hodaju, slabi su i derneci, pa je bolje stati doma. Pred crkvenim vratima Čudotvorne Majke. Tamo gdje Sarići već sto godina stoje i prodaju vjerske suvenire.
– Obrt je sada na majci Nadi, a prije toga je njena majka ovo radila, pa prije nje i njena majka – objašnjava.
Sjeća se i kako su mu babu za one države bili uhapsili. Ono kad se u Međugorju narod počeo okupljati, pa kad je i stara Gospina galantarka pohitala vidjeti što se to zbiva i možebiti zaraditi koji dinar.
– Cili su je dan držali u stanici, a kad su je pustili, kaže ona njima: “A di ću sad.” Kažu oni: “Ajde kući”, a ona će njima da ne može, da joj je autobus davno otiša. Pa su je, šta će od nje, sili u policijski auto i doveli u Sinj – govori.
– Strašna je bila ta jugoslavenska policija – izazivamo vraga.
– Ovo za babu ne piši, ionako je više nema, ne bi ni ona dala da pišeš – mudro se Teofil povlači, skupio je i zadnju krunicu, sunce je prejako, a novinar nepouzdan.
Na gradskom termometru, na Pijaci, piše da je plus 36 stupnjeva Celzijevih. Opet hrvatski rekord, isti su kao po žegi zloglasni Knin, drugi dan zaredom. Štekati su prazni. Mogli bismo s kojom zgodnom stolicom intervju napraviti, s malo većim rukohvatima, to danas najbolje prolazi. Vikend izdanje, zajamčene četiri stranice.
Napravili smo mali test. I grešku, naravno. Test je bila kupljena čokoladica, a greška što smo se uopće i upuštali u glupi test. Čokolada se, naravno, rastopila. Za manje od pola minute. U džepu. Pokušaj vađenja i odvajanja od staniola završio je potpunim čokoladnim kaosom. S nešto malo lješnjaka.Ž
S lepinjom smo bili bolje sreće. A boljih lepinja u Sinju od onih iz fast fooda “Prva liga” nema. Marija, veteranka, i Ines, omladinka, okrenule leđa krušnoj peći pa griju kosti. Radije bi crkle nego prezime otkrile, a stoput su pitale u kojoj će novini izaći, kad će izaći, na kojoj stranici i kolika će im slika biti.
– Odma, u utorak, u “Slobodnoj”?! Ajme, šta će curama iz druge smjene bit krivo – guštaju, a vatra im crveni obraze, šteta bi je, pa makar i po ovakvom paklenom nevremenu, bilo gasiti.
Ines na vratu, sleđa, majstorski centrirano, ima tetovažu. Na engleskom. Love, Hope, Faith. Ljubav, Nada, Vjera.
– Lipo bome, vjera na zadnjem mistu – podbadamo.
– Ma, ionako to malo ko vidi – uzvraća.
– Kako se ne vidi, pa na vratu vam je?! – šta joj je, pitamo se.
– Kad pustin kosu, niko ne vidi šta na vratu piše – zajebana je mala.
Da sa ženama nije lako, već zna i Nikola Vučković, a što ima da se oženio, u prošlu subotu je u Dugopolju pir bio. Navukla ga njegova od glave do pete: odijelo, košulja, leptir-mašna, špic-postole, a on bi se najradije na sinjskom zvizdanu gol skinuo. E, ali ne može, treba najprije photo session za album s vjenčanja odraditi. Gazi tako Nikola, Gabrijeli se vjenčanica vuče po užarenom kamenu, lijepa je bome haljina, a lijepa je i Gabrijela, a za njima jure snimatelji. Na svaki kadar se pazi, poljubi je, zagrli je, prihvati je, pa tako dok ne umreš. Od vrućine ili čega drugog, svejedno.
Na klupi – kibiceri. Ante Žižić i Ivan Katić tvrde da od njihove klupe bolje nema, zimi grije, a ljeti hladi.
– Kad lišće otpadne, sunce se probije, a kad krošnja zazeleni, suncu nema blizu – sažimlju jednostavnost življenja Ante i Ivan.
– Još da vam je ladna pivica – savjetujemo.
– Meni bi više pasalo litra i litrica – okreće zamišljenu rundu Ivan, a Ante odgovorno prema svojem tijelu i nakupljenim godinama zaključuje:
– Ni blizu, treba se dobro oznojiti i pustiti da te znoj hladi, to je najzdravije.
Stipe Župić, žuri mu se pa je stao samo sekundu da nam se javi, ne slaže se, njega ubi vrućina. Ali, nema stajanja, vrijeme curi i brže od znoja.
– Šta je, čemu nervoza?! – pitamo.
– Muči, ništa ne govori, triba pare za Alku nać – veli.
– Ko o čemu, alkari o parama, nikad vam dosta – naglas grintamo.
– Eto, takvi će nan i doć glave, a niko ne zna koji su na Alki izdaci, šta sve triba platit. Neki misle da je ovo šta su dali kad se trkalo u Vukovaru dosta, da je to bila jedina Alka, a nama je to bio samo dodatni trošak. A opet, neka je, za Vukovar je vridilo potrošit – pametno će, politički, Stipe, pa odlazi dalje i viče da ništa ne pišemo, da bi se moglo krivo shvatiti.
Vilma Runje i Jelena Bulj shvatile su iz prve. Od pet ujutro su u pekari. Digle su se u četiri. Još dok se vani dalo izdržati.
– Ovo ti je bolje od ikakve saune, ne tribamo ić na skupe tretmane. Šta se zimi nakupi, liti se samo rastopi – smiju se, a zvono tuče prvu uru. Na termometru piše da je 37. Adio, Kninjani!
Splitska žega: Meni uopće nije vruće, ne znam što se svi žale…
Nije vijest da je usred ljeta u luci osjet topline 40 stupnjeva, već da ima onih koji biraju po toj žegi provoditi dane baš uz bitvu dok isparava, s kesom ješke i dva štapa u moru. Bilo je oko podne kad smo naišli na šjor Karla, koji se kune da mu uopće nije vruće.
– Meni je dobro ovo! Ja san sportski tip. Bija san u legiji stranaca, u Africi, ma meni je ovo ništa. Navika san ja na suv zrak i na 50 stupnjeva – tvrdi nam 65-godišnjak dok po najvećem zvizdanu kači ustajale kozice na udicu. Turisti i domaći malo se čude, ali ne gledaju previše, jer po ovoj sparini znoj treba brisati i s očiju. Pitamo ga ima li šta ribe.
– Evo sad su potegle dvi i fijuuu, ošle nazad – gleda zabrinuto u daljinu s rukama na bokovima, ali ne gubi nadu.
– Ma ode san nema ni deset minuti, u prosjeku uvatin šest, sedan komarči, ali baš zadnja dva dana ništa. Možda san triba doć ranije malo – komentira, onako sebi u bradu. A mi opet pitamo kako mu nije vruće…
– Ja van trčin po Marjanu svaki dan, 35 kilometara napravin, plivan, pijen bilu bevandu, ne pušin, pa van je meni ovo stvarno ništa. Ja ne znan šta se judi žale… – odgovara nam.
– Ajde, vi ćete sto godina! – najavimo mi njemu, a on će za kraj…
– A šta će mi to! Čin čovik oboli – aj ća! Ja bi to sve trova…
Osim vitalnog šjor Karla i turista koji za sobom užurbano vuku kufere dok bježe iz luke, na toplinskom udaru su i bobiji. Iako je prometna jedinica učenika i studenata odjevena u bijelo, ne pomaže im boja uniforme.
– Na ulicama smo praktički osam sati. U 6 smo na Mertojaku, onda dođemo ovde i, eto, stojimo do 14 sati. Naporno je – priznaju nam Vana i Pave. Njih sunce nije još nagrizlo, ali kolege su ga osjetili na koži.
– Ima naših koji su dobro izgorili. Mi se čuvamo, pokrijemo se kapon, pijemo puno vode, malo kreme na lice i to je to – savjetuju bobiji koji se svojski trude da ih vrućina i isparavanja iz automobila koje usmjeravaju ne dohvate nespremne.
Malo dalje, na Rivi, turisti su zaključili da uzavrele nove masivne kante za smeće pošteno šire toplinu. Klupe su im također neprivlačne, pogotovo ako ćeš sjesti u kratkim hlačama, pa hlad traže na malim zelenim površinama između njih. Mažu se kremama, čitaju karte, ispijaju sokove, snimaju selfije.
Zagrijali su im se i ekrani mobitela, taman toliko da se čovjek zabrine hoće li eksplodirati. Fidget spinneri također se vrte oko lica, a natopljene majice više nisu neugodnjak, nego uobičajena pojava. No, hlade ih lagani šeširi, što su na Pazaru najtraženija roba. Usput rečeno, cijene su od 80 do 150 kuna. E, da je jedan takav rimskim legionarima umjesto limene kacige!
Zamislite tek kako bi vam bilo da pet sati u komadu stojite prekriveni s 50 kila metala. Studenti zaslužni da fotografije s Peristila kupe lajkove imaju posebnu metodu obrane od vrućine.
– Nama nije vruće, mi imamo ugrađenu klimu u kacigama – šale se stražari, skidaju ih i ponosno nam pokazuju kako su se dosjetili u kacige od pet kila težine natrpati papir i ubruse da im upijaju znoj.
– Ovaj oklop ima 40, 50 kila ukupno. Tijelo pati. Kad završi straža, bižat ćemo ća odavde, skinit se i skočit u more – spremno će Nikola i Nikša.
– Jedva čekate? – pitamo ih. – A ne!
A od pasjih vrućina, barem u blizini Peristila, lako se nakratko rashladiti u Podrumu, baciti oko na koju rukotvorinu i poslušati pjesmu iz Serenade Music Boxa. Prilično je prometno jer do Rive okolnim putem, sunčanom stranom ulice, nitko skoro ne ide.
Znojeći se, stigli smo nekako do Željeznih vrata gdje Mariju Praliju, ženu poznatu po svojoj antiknoj spravi kojom bilježi visine i težine, već 24 godina nikakve vrućine nisu odgovorile od rada.
– A šta reć za ove vrućine, šta dođe – dođe. Nema ni od kupanja sriće. Smočiš se, izađeš, a i more dođe toplo. A ja san ode navikla, bude dobro ladovine pa se može stat, ali inače kad dođe sunce, vidi di se guran – pokazuje nam šjora Marija kako je vagu odmakla od zida, i rukom hvata njeno vrelo željezo.
– Pipni kako je tek ode vrilo! I dotakli smo. Stvarno se užarilo.
Kako vrućine dovode i turiste, Mariji ne smetaju previše.
– Ja san ode svaki dan osim nedilje i praznika. Ima ljudi, velike su gužve, pa bude i posla – govori nam šjora Marija i isprati nas uz mudre riječi: Nemojte puno po suncu! A. TOPIĆ
