Kad sam napisao prethodnu kolumnu, mislio sam da će me se prvi sjetiti Kožo i Mesićevo pero od sokola, dežurni orao antifašizma, Boris Dežulović. Ali ne, prvi me se sjetio bošnjački Hrvat Emil Karamatić. Prenio kolumnu i dodao na naslov „Arbeit macht frei“. Pisati se sjetio mladi i dobro uhljebljeni kadar SDA, diša Pavarotti centra, Elvedin Nezirević, i to prije petka i džuma- namaza kad se raspravlja i dijeli etiketa fašista.
Uze mi pero i tutnu kalašnjikov u ruke! I još mi oduze naslov Mostarca! Napisao je jedan sladunjavi roman, čitao sam početak. Ali, neću reći da je loš jer jedan moj prijatelj koji voli sladunjave romane kaže da je Elvedinov roman dobar.
Pisao sam o zločinu u Srebrenici i rekao da neme veze sa kvalifikacijom „genocid“ koju su nametnuli raznobojni suci sa perikama i u kućnim ogrtačima, uglavnom plaćeni od Saudijaca (Sud uglavnom oni plaćaju). Ni UN to nije htio priznati. Kako bi se tek naljutio da sam rekao da je zločin u Potočarima bio čin neprimjerene osvete za ubijenu djecu i žene (2380) i puno manje muškaraca, sve ukupno njih 3500, prije tog događaja? Da je u koloni koju su Serbsi masakrirali bilo puno onih koji su silovali, čerečili djecu i kidali glave u selima oko Srebrenice od 1992 do 1995? Kako bi tek reagirao da sam napisao kako je Nizozemski bataljon davao zaštitu onima koji su pod njihovim okriljem pravili masovne pokolje oko Srebrenice? Kako su muškarci Srebrenice pobjegli glavom bez obzira iz straha od osvete za ono što su činili iz „zaštićene zone“? Piše mi i o petnaestogodišnjem dječaku nađenom u 5 grobnica. Kako bi tek bilo da sam pisao o 12-godišnjem Slobodanu Stojanoviću koji je s roditeljima nekako uspio pobjeći nevinim žrtvama pa se vratio po psa, a onda ga Ifeta Veseli i nevine žrtve rezali, čerečili i ubijali satima u tom istom Podrinju? Kako bi tek bilo da sam pisao o stotinjak predvodnika kolone nevinih, osobama koje i dan – danas predstavljaju prijetnju za cijeli svijet? A tek da sam spomenuo 1000 mrtvih u međusobnim obračunima u Srebrenici? Nisam, da ne uvrijedim nevinu, antifašističku, pravednu i dobrostivu dušu Elvedinovu i Emilovu. Ali, džaba. Opet se zajapurili…
Ali, nije Elvedin kriv. Kriv je viktimogratski odgoj, jednonacionalno okruženje i četvrt stoljeća uspostavljani status univerzalne žrtve koja i kad otkida glave djeci, pati i strada. I, naravno, samo se brani.
Zašto su žrtve Srebrenice više Elvedinove nego moje? Zato što sam ja agresor a ne žrtva? E, pa, Elvedine, mojih je mrtvih puno više. Nisu moji mrtvi iste nacije. Moj broj se približava tvome, koji se često uzvikne. Broj tvojih žrtava je manji za 3500 od mojih. Zato imam pravo da kažem nešto o tom, makar ne bio toliko dobar, pravedan i tolerantan kao ti.
Pročitaj knjigu Ibrana Mustapića „Planirani haos“, rad sudionika i organizatora otpora u Srebrenici. Na Netu imaš norveški film „Srebrenica izdani grad“. Ne boj se, titlovan je na bošnjački. Nećeš znati koliko ja, ali ćeš znati nešto o Alijinom i Bilovom dogovoru o 5000 mrtvih za NATO udare. Možda jednog dana to što napišeš završi na slavistikama i kod inozemnih izdavača, kao nešto od onih 15 knjiga koje sam napisao, a ne da svojim djelima dobaciš tek do Zalika i Opina.
I, kad mi već oduze naslov Mostarca, slobodno ga zadrži. Nikad se nikom nisam obratio sa „brato“, „burezeru“, „seke“, ne potkazujem komšije i susjede i nisam dovoljno licemjeran. Slobodno budi to što ja nisam dovoljno, dvaput više nego do sada. Halalolsun ti bilo.
