Home Kultura Bajkovita kamena kuća podno Biokova: Dalmatinska ljepotica

Bajkovita kamena kuća podno Biokova: Dalmatinska ljepotica

SHARE

Na padinama Biokova, na nadmorskoj visini od 150 metara, istočno od Baške Vode nalazi se selo Bast. Ime Basta, koje svoje korijene vjerojatno vuče iz antičkih vremena (Biston), prvi put je zapisano 1434. godine. Prema posljednjem popisu stanovništva, u Bastu živi oko 136 stanovnika. Osim primjeraka izvrsno očuvane dalmatinske arhitekture (zgrade pokrivene kamenim pločama s kamenim fumarima i solarima), mjesto krase crkvica Sv. Roka (15. st) u gotičkom stilu i kasnobarokna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (1636.), koja krajem 19. stoljeća dobiva nove mramorne oltare (J. Barišković). Oko crkve je staro groblje na kojem su najzanimljivije četiri nadgrobne ploče s uklesanim štitovima, mačevima i polumjesecom (14. – 15. stoljeće).

Okućnica je prepuna cvijeća koje je maštovito posađeno u razna vjedra, lavore, bačve, stare sanduke…

 

Sjeverno od sela nalaze se arheološko nalazište, kapelice sv. Ilije (1895.) i sv. Nikole (1926.), a kraj izvora Smokvina na arheološkom lokalitetu Grebišće nalazi se ornamentima ukrašen stećak sljemenjak (13/15). Bast je bio središte župe do 1885. godine, kad se župni ured seli u Bašku Vodu. Uz tradicionalne poljoprivredne poslove mjesto je godinama živjelo od kamenoloma, ali se krajem 20. stoljeća okreće turizmu pa nudi sobe i apartmane privatnim kućama te gastronomske užitke u dalmatinskim konobama. Sve ovo doznajemo s turističkih stranica Općine Baška Voda kojoj pripada spomenuto malo mjesto Bast, u kojem smo se ovaj mjesec zatekli sasvim neočekivano.

 

Naime, na našu Facebook stranicu javili su se ugostitelji iz Makarske, bračni par koji nam je poslao fotografije svoje kuće koja nas je odmah ostavila bez daha pa smo jednostavno morali krenuti put Dalmacije ne bismo li doznali sve o toj bajkovitoj kamenoj kući. – Prije trinaest godina moj suprug je naslijedio dio obiteljske kuće koja se počela graditi u 17. stoljeću. Kuća se tri puta nadograđivala u razdoblju od 1678. do 1905. godine, kad su se zamjenjivale krovne grede i kamene ploče koje su pokrivale krov kuće.

Bast, 100614.
Obiteljska kuca obitelji Jozipovic.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX

Hanza Media

Kuhinja je srušena i ponovo sazidana od istog kamena. Stare daske i grede koje su bile u dobrom stanju iskorištene su za oblaganje stropa

 

Godine 2004., dakle nakon gotovo sto godina, krov je ponovno promijenjen. Naš dio kuće sastoji se od boravka, zahoda koji je nadograđen, sobe koja se nalazi na katu i kuhinje koja je zasebna kućica, čiji krov čini terasu – kaže vlasnica i dodaje da ukupna površina njihova dijela iznosi samo 50 četvornih metara zatvorenog prostora, a terasa i dvorište imaju 30-ak četvornih metara.

 

Zanimljivo je kako se dvorište kuće sastoji od kale, uske uličice koja vodi kroz selo. Obično je širina kale oko metar i pol, što je bilo dovoljno da prođe natovareni magarac. – Zapravo smo godinama većinu slobodnog vremena provodili u renoviranju te stare kuće. To je bila naša ljubav, velika strast. Kuhinja je srušena i ponovno sazidana od istog kamena. Stare daske i grede koje su bile u dobrom stanju iskoristili smo za oblaganje stropa u kuhinji, a kamene ploče s krova su popločale dvorište. Kuhinja je prva prostorija koju smo uređivali.

 

Nakon toga je nadograđen predulaz zbog visine ulaznih vrata – kamenog volta, koja je iznosila samo 160 cm, a tada je uređen i zahod. Slijedilo je pjeskarenje i čišćenje unutarnjih zidova koji su bili premazani žbukom i vapnom. Vrata i prozore je izradio lokalni stolar od bora ariša. Izvana smo vrata i škure obojili u tamnozelenu, a prozore u bijelo i pastelnozeleno. Cilj nam je bio urediti je što izvornije, da bude kao u prijašnjem stanju i od istih materijala. Najveći izazov stvarao nam je malen i skučen prostor koji nije trpio glomazan namještaj – objašnjavaju simpatični vlasnici i napominju da su zbog toga većinu namještaja odlučili izraditi sami.

 

Tu sve zasluge zaista idu mojem suprugu koji je sam izradio police, stalaže, kuhinjske vratnice, napu, ormarić… Ostali namještaj smo kupili na buvljacima ili dobili od prijatelja koji su ga ionako namjeravali baciti. Uz sitne preinake od jedne stare kredence smo napravili dio kuhinjskih ladica, stalažu za posuđe i policu iznad stola.

Starinske lanene plahte moje svekrve poslužile su kao zavjese. Ručno izrađeni ormar koji smo dobili od rođaka smo rastavili, ispilili i umetnuli mrežastu žicu te stavili zastore. Kad sam kupovala žicu za ormar, na pitanje prodavačice koliko mi žice treba, odgovorila sam da ne znam točno jer mi treba jako malo, na što me ona, da pojednostavi, upitala koliko imam kokoši.

 

Na to sam joj samo rekla da mi treba za dekoraciju, nisam se usudila reći da mi treba za ormar – smije se vlasnica kojoj je najdraže kad naiđe na neki stari predmet koji je dugo tražila. Tako je i bilo s bakrenim loncima koje je oduvijek htjela imati, međutim, nigdje ih nije mogla pronaći. – Prije nekoliko godina na putovanju u Francusku, točnije u Provansu, naišli smo na buvljak u malenom selu Eze. Kad sam ugledala bakrene lonce na prodaji, bila sam sretna kao malo dijete. Kupili smo još emajliranih i aluminijskih zdjela koje su zveckale cijelim putem.

 

Neke starije gospođe koje su s nama putovale autobusom žalile su se na zvukove sve dok im nisam pokazala što zapravo klapa. Poslije im je bilo žao što su otišle u muzej umjesto s nama na buvljak pa su nam se sutradan priključile u potrazi. Tad je meni bilo žao što sam im bilo što govorila… – kaže veselo vlasnica. Na pitanje koja joj je najdraža prostorija u kući, spremno odgovara: – Kuhinja, kao i svakoj ženi, mislim. I naravno, terasa. Na terasi smo zasadili bilje i cvijeće u sve moguće posude koje smo pronašli. Ako su kojim slučajem već bile probušene, još bolje. Ima tu starih pocinčanih vjedara, lavora, bačava, lonaca, sanduka i kupa kanalica.

 

Neke smo iskopali u zatrpanim potocima, neke smo imali ili su nam ih darovali prijatelji. Za mene najbolji mogući dar – kaže vlasnica i dodaje da ona i suprug još nisu ni približno gotovi s uređenjem. Njihova kamena kuća za njih je, kažu, igra i eksperiment koji vječno traje. I naravno, nevjerojatno zadovoljstvo. – Neke dekoracije kupimo u prodavaonicama za opremanje doma pa ih zamijenimo kad naiđemo na neki lijepi stari predmet ili sliku. I tako ispočetka…-zaključuje.

Foto: Ante Čižmić/Hanza Media Jutarnji list