Home Društvo POVRATNICI Dvoje emigranata – dvije različite priče

POVRATNICI Dvoje emigranata – dvije različite priče

SHARE

U prva dva mjeseca 2017.-e iz BiH je iselilo više ljudi nego li tijekom cijele 2013.-e godine. Samo u prošloj godini evidentirano je oko 18 000 odlazaka mahom mladih osoba koje iz BiH odlaze u potrazi ne samo za zaposlenjem, nego i za boljim životom. Prema izračunima Biskupske konferencije BiH, u posljednje tri godine ovu je državu napustilo čak 30 000 katolika.

Istraživanje Instituta za razvoj mladih (Kult) otkriva kako bi od petero mladih, njih četvero napustilo BiH kada bi im se za to ukazala prilika.

Sve ovo alarmantan je poziv vlastima i institucijama BiH da na tren ostave prijepore oko neriješenih nacionalnih pitanja i učine nešto sa gospodarstvom. Valjda se barem oko toga mogu složiti. Inače, uzalud im i novi izborni zakon i sve ostalo. Nastavi li se ovakav trend, za koju godinu ih ionako nitko neće imati birati.

Samo prošle 2016.godine od evidentiranih 18 000, čak 14 500 mladih osoba otišlo je u Njemačku, Hercegovcima još od vremena gastarbajtera poznatu kao Svetu zemlju.

Ekonomsko-politička emigracija iz prve ruke

Zašto je tome tako, željeli smo saznati iz prve ruke. Iskoristili smo vrijeme godišnjih odmora te potražili dvoje mladih ljudi koji su iskusili život u toj obećanoj zemlji domaćih ekonomsko-političkih emigranata.

Martina je u Munchenu živjela dvije godine. Vratila se u BiH. Svidio joj se taj germanski stil života, uređenost države i mentalni sklop Njemaca, no povratak je izmamila obitelj.

Nakon što je savladala njemački jezik u ovlaštenoj školi jezika, nakon pola godine boravka i rada po fast food restoranima, bila je kaže spremna tražiti nešto bolje. Kao diplomirana ekonomistkinja, jedno je vrijeme radila na recepciji hotela u središtu Munchena, a potom i kao voditeljica nabave u jednom brandiranom modnom lancu.

U malo vremena naučila je jezik i stekla iskustvo zbog kojeg joj se nije bilo toliko teško vratiti u domovinu.

„Nikada nisam imala ambiciju otići živjeti vani zastalno, no znala sam da ću se jednom otisnuti, steći iskustvo, naučiti jezik i vratiti se kako bih ovdje mogla napredovati.“ – govori  Martina za Dnevnik.ba otkrivajući kako pod pojmom „vratiti se“ ne misli samo na svoj rodni Neum i BiH već prvenstveno na susjednu Hrvatsku u kojoj je smatra, koliko toliko bolja situacija nego li na domaćem terenu.

Dapače, samo par mjeseci nakon povratka u susjednoj je državi odmah dobila posao u jednoj renomiranoj međunarodnoj tvrtci i to na menadžerskoj poziciji, a uskoro odlazi u Zagreb gdje počinje raditi, kako kaže, manje stresan posao u administraciji jednog hrvatsko-austrijskog poduzeća.

Viktor ima nešto drugačiju priču od Martinine. On se u BiH ne namjerava vratiti nipošto. Eventualno nekada u Hrvatsku, i to isključivo u neki od velikih gradova, ukoliko bi pronašao jednako dobar posao sa jednakom ili većom plaćom.

Od nezaposlenosti do visoke pozicije u bankarskom sustavu

To su njegovi nimalo skromni uvjeti nakon četiri godine borbe sa domaćim nepotizmom u zapošljavanju i stranačkom (ne)podnobnošću ali i skoro dvogodišnjim radom na mjestu kreditnog savjetnika u jednoj od velikih minhenskih banaka.

„Sa 28 godina više nisam vidio smisla u ostanku u Neumu, dugo sam pokušavao, a moje je strpljenje polako dolazilo kraju“ – govori nam Viktor koji je za razliku od svoje kolegice, nakon završenog faksa ekonomije, i to na dva smjera, turizma i marketinga te financija, bio spreman ostati u svom rodnom gradu. No neprilike su ga natjerale da svoju sreću potraži dalje.

„Nije stvar u tome“, govori ovaj tridesetogodišnjak, „da se ovdje, prvenstveno u Hrvatskoj, ne može pronaći posao, radi se  prije svega o uvjetima i pogodnostima koje vam pruža jedan dosta uređeniji sustav poput onoga u Njemačkoj.“

I Martina i Viktor su taj sustav iskusili, te unatoč ,mnogobrojnim medijskim napisima u službi prepadanja mladih koji teže odlasku, kako tamo u „bijelom svijetu“ nije bajno kako izgleda, tvrde kako je činjenica da svatko tko želi može raditi i zaraditi. Ovisno o stručnoj spremi i znanju jezika i vrlo brzo napredovati, i to kao stranac. Pogotovo Hrvat kojega kao radnika, njemački gazde osobito cijene.

„Vikende većinom ne radim,no kada je puno posla, znamo raditi subotom, što se posebno plaća i to koliko imaš posla, toliko radiš, ako je to sat vremena, onda je to samo sat.“ – govori Viktor.

Ukratko, kada bih u domovini imao uvjete i kvalitetu života kao u Njemačkoj, rado bih se vratio, ali ako ćete iskreno, zasad mi je tamo kao bubregu u loju!“ – završava šaljivo naš sugovornik.

Država „labavo“ brine

Odlasci mladih snaga iz Bosne i Hercegovine prije svega tužna je pojava za čije rješavanje država, čini se ipak nema dovoljno sluha. U posljednje dvije godine u suradnji sa Federalnim zavodom za zapošljavanjem, istina, pokrenuta je određena incijativa  u vidu zapošljavanja i samozapošljavanja mladih, a koja bi ovu za rad najagilniju skupinu društva potakla na ostanak. Ipak, sredstva koja država pritom može izdvojiti za plaću od nekih 400-njak KM i nisu baš adekvatna za pristojan i sve skuplji život.

Politička situacija, korupcija i nepotizam koji se umjesto iskorijenjivanja skrivanjem ispod vitalnih nacionalnih interesa i nacionalnih antagonizama još samo potiču, također ne doprinose odluci mlade osobe da se skrasi i privrijedi razvoju svoje sredine. Sve ovo, kao i ono što nam rekoše Martina i Viktor u odluci otići i probati ili ostati i boriti se s vjetrenjačama, putokaz okreće prema inozemstvu.

Njemačka ili smilje?- donedavno su se mladi u šali pitali na facebooku. Čini se da je i ta nedoumica sada jasna. Na čast politici koja između ostanka i opstanka ne vidi razliku.

Nikolina Lovrić | Dnevnik.ba