Home Društvo Petar Barbarić uzor vjerničke ljubavi prema Majci Božjoj

Petar Barbarić uzor vjerničke ljubavi prema Majci Božjoj

SHARE

Oduvijek je bilo i molitelja kojima je krunica svakodnevni duhovni izvor, a među takvima je i sluga Božji Petar Barbarić čije su omiljene pobožnosti bile Gospi i Srcu Isusovu, i širio ih je gdje je god mogao. Petar Barbarić rodio se 19. svibnja 1874. u seocetu Šiljevišta, župe Klobuk, u pobožnoj seljačkoj obitelji s devetero djece. Iako su živjeli u doba velike nepismenosti, roditelji Ante i Kata znali su čitati i pisati te su svojoj djeci bili prvi učitelji, kako u pismenosti, tako i u duhovnim vrjednotama i kršćanskom nauku. Petar je od njih prije polaska u školu naučio drugovati sa slovima zavoljevši ih. „Otac mu je poklonio Bukvar, u kojem je bio kratak katekizam, a taj je malo đače samouče domala znalo od riječi do riječi“, zapisao je Petrov učitelj i prvi pisac njegova životopisa o. Antun Puntigam posvjedočivši kako je naučeno u svom životu primjenjivao te često i pobožno molio.

 

Pastirče s krunicom

 

Po kazivanju njegovih najbližih, to veselo i dobrodušno biće blage naravi s krunicom i knjigom družilo se u svakom trenutku. Bio je Marijino dijete koje je osobitom nježnošću štovalo BDM. „Bilo mu je šest, sedam godina. Jednog dana išao on mirno svojim putom, a oko vrata mu velika krunica. Stariji neki drug uzeo ga dirati, pa mu i prekinuo krunicu. Zrna se prosula po tlu, a Pero ništa, nego mirno pokupi zrna, kanda ništa ni bilo nije…“, ispričao je starac Šime Skoko, najbliži susjed Barbarićevih. Knjigu i Očenaše nije ispuštao ni tijekom svoje pastirske dužnosti koja je obilježila veći dio njegova djetinjstva. Kad bi ujutro potjerao stado na ispašu, u jednoj bi mu ruci bila pastirska palica, u drugoj krunica, a u torbi uz komad kruha i kakva knjižica. „O razgovoru ili igri nije bilo spomena dok s kraja na kraj ne bi izmolio Gospinu krunicu. Umio je on moliti i drugih krunica, kako ih običaje moliti naš katolički svijet po Bosni i Hercegovini, a naučili su ga stari ujaci“, ističe njegov biograf navodeći kako je sluga Božji krunicu molio svakodnevno u namjeri da Gospa čuva njega, ali i stoku da ne bi kakav nered napravila jer kad bi se dogodilo da stoka pase na tuđemu, vlasnik zemljišta bi je potjerao svojoj kući, a natrag dao samo uz otkup.

Naprid s molitvom

Od krunice se nije odvajao ni u školskim danima. Njegov brat Ivan pripovijeda kako u pučku školu u Veljake nije pješačio s drugom djecom, već naprijed s krunicom u ruci. „Jedino kad bi se dica zavadila, došo bi među njih, da ih umiri, i onda bi opet otišo naprid i uhvatio krunicu. Svršio je pučku školu prije nego obično. Uvik je znao jedan razred naprid“, posvjedočio je Ivan podsjetivši kako je njegov uzorni brat u dvije godine svladao četiri razreda, a njegovu će učitelju Tomislavu Vuksanu ostati u sjećanju jedan iznimno hladan, vjetrovit i snjegovit dan kada se nitko nije usudio doći u školu osim malog Pere, revnog i vrijednog učenika, koji će nakon završetka osnovne škole svojim trudom zadiviti i kao trgovački naučnik kod Ante Babića u Vitini.

No, iako mu je taj posao išao od ruke, on za njega nije osjećao poziv, a bio je oduševljen za zvanje pisara, maštani put koji mu se neće razastrijeti, da bi se ostvario drugi od Boga isplaniran. Kad je 1889. rektor travničkoga sjemeništa tražio dobre i nadarene mladiće koji bi se željeli posvetiti svećeničkom zvanju, njegov mu je učitelj dao preporuku. „Radosno se Petar odazvao glasu milosti i stvorio odluku da će poput onog trgovca u evanđelju sve dati za dragocjeni biser svećeničkog zvanja. Glas koji ga je onako milo i moćno zvao, bio je doista od Boga. Vidi se to i otuda što ga od njegove odluke nije više nitko živ mogao odvratiti“, piše Puntigam. Petar je, nadalje navodi pisac, harna srca s punim pravom ovu milost pripisivao zagovoru Majke Božje. Uz preporuku dobra učitelja, zauzimanje župnika u Klobuku fra Ambroza Miletića, potvrdu liječnika, blagoslov roditelja, Petrovu vlastoručnu molbenicu, mladić se iste godine zaputi u Travnik, grad gdje će sin pobožne hercegovačke obitelji provesti osam godina svojega života i postati uzor-mladić u svemu, koji će plijeniti pozornost poslušnošću, srčanom revnošću u izvršavanju zadaća, poučljivošću, znanjem, spremnošću pomoći drugima…, bivajući tako pravo svjetlo travničkog sjemeništa. „Riječ u jednu: svojim poglavarima bijaše Petar desnica ruka; među suučenicima svojim bio je anđeo mira i mali apoštol; pred Bogom bijaše i skromna ljubica i ljiljan cvijet i ruža izabrana“, pribilježi njegov učitelj.

Neprestano u mislima

Kako donosi Marija,vjerski list za Marijine štovatelje (Split 1967., broj 3.), prvi vicepostulator njegova procesa o. Alojzije Curinaldi zabilježio je kako se u sjemeništu još više umnažalo štovanje BDM-a koju je sluga Božji nježnom ljubavlju častio već od djetinjstva. Mladić se i na travničkoj adresi u svakoj mogućoj prilici rado družio s krunicom – idući u crkvu, učiti, na igralište… „Dan i noć nosio je uza se krunicu. Jednom dovuče od kuće u Travnik čitavu vreću velikih krunica, kako ih tamošnji narod voli, da se provide oprostima. Siromašnijim sam bio kupio pokoju krunicu“, zapisao je o. Curinaldi nastavivši i kako je Petar svakodnevno, ako nije bio spriječen bolešću ili čim drugim, najmanje šest puta pohodio kapelicu Blažene Djevice koju je nazivao „Premila majka“. „Njezin lik stajao je uvijek živo pred njim; njegove misli neprestano su lebdjele oko nje. Na pisaoniku imao je sliku Gospinu koju bi češće preko dana poljubio, a ne bi prošao na hodniku mimo slike Gospine bez pozdrava ili strjelovite molitvice“, prenio je vicepostulator otkrivajući i kako je čuvstva svog srca prikazivao pjesmicama Mariji, te kako nitko od njega ne bi bio radosniji i revniji kada bi se u svibnju trebala iskititi Gospina slika u razredu – Petar je uvijek bio jedan od učenika koji su brali cvijeće za vijenac.

Gospin vitez

Upućeni ističu kako je u najljepše dane svojega života Barbarić ubrajao i onaj kada se posvetio službi Marijinoj kao kongreganist, a Marijinoj kongregaciji pristupio je u prvom gimnazijskom razredu kao svijetla iznimka jer su u nju tada primani samo veći đaci.

„Već se davno reklo da neće navijeke propasti onaj koji pravo i iskreno štuje preslavnu Djevu i Majku Božju Mariju: pobožnost prema Njoj znak je preodabranja vječnoga. Petar Barbarić bio je toliko sretan da je potekao iz obitelji i naroda gdje se Majka Božja i naša štovala i štuje na osobit način, i on je tu spasonosnu pobožnost usisao s materinjim mlijekom. Vidjesmo ga, mlađahna pastira, gdje goni stado na pašu s krunicom u ruci. Kad ga je ljubezna Providnost dovela u Sjemenište, tu je upravo procvala Marijina Kongregacija i bila u svom prvom žaru. Nije to sigurno bio puki slučaj, a tako isto i okolnost da je Petar bio primljen među odabranu djecu Marijinu već u prvom razredu!“, čitamo u Puntigamovoj knjizi doznajući kako će pobožni mladac postati Gospin vitez bez ljage i prigovora, savršen uzor Marijina zbornika.

Osim što je u rodnoj župi osnovao Bratovštinu Gospine krunice, Barbarić je svojim primjerom i svim snagama radio za dobrobit Marijine Kongregacije za koju je žarko želio da se što više širi. Još je gorljivije težio krjepostima kada su ga u petom razredu izabrali za kongregacijskog prefekta, što je ostao do osmog razreda kada je zbog bolesti molio da izaberu drugoga. Na tom se mjestu posebno trudio u srcima svojih kolega pobuditi ljubav prema BDM-u potičući ih da veselo i revno održavaju propise Kongregacije i sjemeništa, a bio bi žalostan kad bi neki od njih napustili članstvo.

Njegovi suvremenici zapamtili su i mnogo više djela kojima je nastojao unaprijediti čašćenje Nebeske Majke. Ostao joj je vjeran i iščekujući smrt koja ga je u ovozemaljskom hodu prekinula 15. travnja 1897. u 23. godini života, nedugo nakon što je postao isusovac.

„Nema sumnje, da je pobožnost prema svetoj Majci Božjoj bitno pridonijela njegovu posvećenju: ona je zapremala vrlo velik dio njegova duhovnog života i bila kano jedno krilo, kojim se vinuo u visine božanskog života; drugo je krilo bila njegova duboka pobožnost prema Presvetomu Srcu Sina Božjega“, zapisano je u knjizi o Petru Barbariću koju potpisuje o. Antun Puntigam.