Sveti papa Ivan Pavao II. svoje Pismo starijim osobama završava molitvom u kojoj stoje riječi: „I kad dođe čas posljednjega “prijelaza”, dopusti nam da ga dočekamo vedre duše, bez ikakva žaljenja za onim što ćemo ostaviti. Jer susresti tebe, nakon što smo te dugo tražili, znači ponovno naći svaku pravu vrijednost što smo je ovdje na zemlji iskusili, zajedno sa svima onima koji su nam prethodili u znaku vjere i nadanja.“[1] Moglo bi se reći da su se riječi ove molitve, iako napisane mnogo godina nakon njegove smrti, ostvarile u životu fra Marka Barbarića koji je kao najstariji od hercegovačkih franjevaca smrtno stradao na Širokom Brijegu među ostalim pobijenim fratrima, žrtvama jugokomunista. Nekako se sama po sebi nameće usporedba sa starcem Eleazarom za kojega Sveto pismo kaže da je mučeništvo pod tuđinskim vladarom podnio s odlukom „dostojnom svoje dobi i ugleda svoje časne starosti, sijede glave i besprijekorna života sve od djetinjstva, a još više dostojnom svetih zakona koje je po-stavio sam Bog“. (2 Mak 6, 23)
Pred kraj Drugoga svjetskoga rata i u njegovu poraću broj stradalih svjedoka vjere na našim područjima toliko je velik da zacijelo pripada u najteža razdoblja Crkve, usporediva možda jedino s turskom najezdom.
Pritom postoji opasnost da se pojedinac izgubi u masi, da utone u anonimnost jednoga od mnogih. A ipak, svi su svetci (i kanoniziram i nekanonizirani) toliko različiti jer putova prema Bogu ima onoliko koliko ima i ljudi. Svaki od njih na jedinstven način pokazuje kako se može provoditi vrijedan i ispunjen život tako da se bude „mio Bogu i drag ljudima“. Upravo je zato važno obratiti pozornost na svakoga pojedinačnoga mučenika da bi nam njegov život progovorio i ohrabrio nas na nasljedovanje, ako ne na isti način, onda u istom duhu.
Životopisni podatci
Kada su jugokomunisti u veljači 1945. na Širokom Brijegu pobili 12 hercegovačkih fratara, najstariji medu njima bio je fra Marko Barbarić (krsnoga imena Mate) koji se rodio u Klobuku, u zaseoku Šiljevište, 19. siječnja 1865., a kršten je 28. siječnja iste godine. Roditelji su mu bili Ante Barbarić i Kata, r. Tolj. Pučku je školu pohađao u svome mjestu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Franjevački habit obukao je 27. kolovoza 1881. na Humcu. Doživotne zavjete položio je četiri godine poslije, a za svećenika je zaređen 6. prosinca 1887. Bogoslovne studije završio je u Ljubljani 1888.
Tijekom svoga života obnašao jebrojne službe u Provinciji:
- – 1891. kapelan i kateheta u pučkoj školi u Gradnićima
- – 1892. kapelan i propovjednik na Humcu
- – 1894. kapelan u Gradnićima i kateheta u pučkoj školi
- – 1896. vikar samostana na Širokom Brijegu i kapelan Polja
- – 1900. župnik u Grabovici
- – 1901. župnik u Gorici
- – 1903. župnik u Bijelom polju
- – 1905. vikar samostana na Širokom Brijegu i kustos svetišta
- – 1909.župnik u Roškom Polju i kate-heta
- – 1910. u Konjicu
- – 1912. bolesnik na Širokom Brijegu
- – 1920. župnik u Glavatičevu
- – 1921. kapelan u Drinovcima
- – 1923. ispovjednik đaka na Širokom Brijegu
- – 1925. vikar rezidencije u Slanom
- – 1927. župnik u Gradnićima
- – 1931. bolestan na Širokom Brijegu
- – privremeno određen u Glavatičevo
- – 1932. – vikar rezidencije u Posušju, kapelan i propovjednik
- – 1945. – ispovjednik, jubilarac, u mirovini na Širokom Brijegu.
Fra Markov lik
O fra Markovu životu osim arhivskih „crtica“ nemamo mnogo podataka.Ono što nam je poznato potječe od svjedoka.Budući da su se svjedočanstva o stradalima mogla sustavno i otvoreno prikupljati tek nakon urušavanja jugokomunističkoga sustava, ta svjedočanstva dolaze od ljudi koji su bili vrlo mladi kada je fra Marko već bio starac i onemoćao. Oni koji su ga poznavali kao mlađega, odavno su umrli. Zato nimalo ne čudi da su ta svjedočanstva o tijeku njegova života doista oskudna
N. J. svjedoči kako je mnogo puta vidio da su ptice jedino fra Marku slijetale na ruku dok ih je hranio mrvicama.[2]
Fra Anđeo Herceg veli kako zna da je fra Marko bio toliko slab da je jedva držao kalež i hostiju kada bi služio misu.[3] I ostali koji su ga poznavali o njemu koriste lijepe riječi: da je bio jednostavan i da je posebno pazio na redovničko siromaštvo. Don Jozo Zovko spominje anegdotu dok je fra Marko bio župnik u Bijelom polju. Otpratio ga je do kuće jer se već bilo smračilo. Kada su stigli, don Jozo je vidio da je sve otvoreno. Kazao mu je: „Mnogopoštovani, kako ostavljate otvorenu kuću, mogao bi ko doći i sve pokrasti!“ Fra Marko je odgovorio: „Oćiju ti, ko će u njoj naći što po noći, kad ja ne mogu ništa naći po danu.“[4] Fra Marko je često koristio uzrečicu „Oćiju ti!“, baš u takvom obliku jer je glas č izgovarao kao ć. Fra H. S. pamti ga po tome što je rado stajao na raspolaganju đacima za svetu ispovijed i dijelio dobre savjete. Još za života bio je na glasu svetosti, a svi iz toga razdoblja pamte kako je hranio ptice i kako su mu one dolazile – kao svojedobno svetom Franji.[5] Inače je volio prirodu, a moglo bi se reći da se već tada bavio nekom vrstom genetičkog inženjerstva: uspjelo mu je na krumpir navrnuti rajčicu, kako svjedoči fra Vojislav Mikulić.[6] Župljani iz Glavatičeva ga, po svjedočenju fra V. D., pamte kao mirotvorca koji je jednom rečenicom znao donijeti mir među zavađene ljude.[7]
Pišući na jednomemjestu o načelima propovijedanja (to je jedino što je ostalo od njega napismeno), fra Marko je zabilježio: „Propovijedanje riječi Božje jest primarna naša dužnost i kako rekosmo, bitno sredstvo od Boga ostavljeno, da sv. evanđelje dođe u čovjeka, da ga oplemeni, da ga obnovi i da ga za Boga i vječnost ponovno rodi.“[8]
Fra Markovo propovijedanje nije bilo samo u njegovim riječima, nego i u snažnu svjedočanstvu života, a napose stradalničke smrti.
Smrt
Fra Marka Barbarića jugokomunisti su ubili u skupini od njih 12 nakon osvajanja Širokog Brijega 7. veljače 1945.U jutarnjim satima, negdje oko 10.00, ušli su u samostan, a ubijanje je započelo oko 16.00.To znači da ništa nije bilo slučajno, nego sve unaprijed pomno smišljeno.
Oni koji su poznavali braću Barbarić, kažu da je fra Marko u pobožnosti nadmašio Petra. Bilo bi lijepo da ih Crkva jednoga dana obojicu uzdigne na čast oltara.
Čitavo vrijeme fratri su bili zatvoreni u samostanskoj zbornici. Na ubijanje su odvođeni bez nekog posebnog kriterija, onako kako je tko stajao do vrata. Svjedok kaže kako je gledao kada su iz sobe donijeli (snijeli) fra Marka Barbarića, koji je teško disao sa smrtnim hropcem i nije mogao hodati.Odveli su ga i ubili, a da nije bio pravo ni pri svijesti.[9] Ubijen je kao i ostali na otvoru ratnog skloništa metkom u zatiljak i zapaljen.
Dok je bio na bolesničkoj postelji, fra Marko nije htio prelaziti u podrum, radije je bio spreman poginuti u sobi. Ipak, kada je odveden na strijeljanje, već je bio toliko iznemogao da nije sigurno je li potpuno razumio što se događa oko njega. Njegovi su zemni ostatci 1971., zajedno s ostalima, preneseni u samostansku crkvu na Širokom Brijegu.
Vrijedi spomenuti da je fra Marko brat Petra Barbarića, sluge Božjega, također kandidata za proglašenje blaženim. Fra Marko je sam govorio da je bio roditeljima poslušniji od Petra, a oni koji su ih poznavali vele da je Marko u pobožnosti Petra čak nadmašivao. Ako Bog da, i Crkva tako odluči, onda će malo mjesto Šiljevište u župi Klobuk mati čak dvojicu braće uzdignutih na čast oltara.
Dodatak: Fra Marko i brat mu Petar
Svećenike je Petar vazda veoma poštivao, pa je to i bio razlog, što je svom rođenom bratu fra Marku govorio V i, kako vidimo u slijedećem pismu. Povod pismu bila je okolnost, da je fra Marka zapala vrlo siromašna župa hercegovačkoga krša. Čovjek bi očekivao, da će brata tješiti, no on je sve, pogotovo svećeničku službu, promatrao u vidu vječnosti (sub specie aeternitatis), te umjesto da si brata tješi, on mu čestita:
»Najsrdačnije Vam čestitam župništvo! Ali — možda ćete reći — kako mi možeš tako šta govoriti čuvši kako sam se lijepo obikao?! Baš toga radi Vam čestitam, jer Vam je Providnost takovo mjesto dodijelila, gdje si mo¬žete ubrati lijepi broj krasnih ruža za krunu nebesku, pa makar ih i iz trnja vadili. Moleči dragoga Boga, da Vas pokrijepi svojom milošću, te uzmognete biti povjerenom stadu pravi otac i pastir, koji će ih privesti u ovčarnicu Isusovu, kličem Vam: neumorno radili na slavu Božju, na spas duša i na ponos Crkve«!
Istom dva ili tri tjedna pred smrt ti dva je pisma upotrebio Ti, ali se za to u prvom ispričava bratu ovako:
»Ti ćeš možda pitati: zašto na jedan put Ti? Nemoj misliti, da sam ja svoju dužnost prestao vršiti i Tebe kao najstarijega brata i svećenika poštivati; nego mi se je na¬govor T i ovaj put mnogo ljepši i miliji pričinio nego V i. Da sam ja zdrav, ja Te ne bi ni sad nazvao Ti, jer sam Te mislio tako istom kod svoje prve svete Mise nazvati; ali u stanju, u kakvom se sada nalazim, ne smijem nikad, bez vrhunaravne pomoći, na to ni pomisliti. Zato Te nagovaram sa Ti, ta i onako znam, da to ne ću dugo činiti.«
Dok je njegov brat fra Marko bio »sezonski« dušobrižnik na planini Zvirnjači iznad Rakitna u duvanjskom polju, došao mu Petar na praznike. Fra Marko mu u pismu, kojim ga je zvao, usput opisao svoje boravište i spomenuo, da ima kuću s mnogo prozora. Uistinu pak bila je to kukavna koliba zbijena od dasaka, između kojih su ostali razmaci ili rupe, i eto ti — koliko rupa, toliko prozoraf »Dođe on«, pripovijeda fra Marko (1935), »a ja se sakrio i virim. Iza svake se daske vidi. Dođe on i pita jednog čovjeka: ,Gdje je župni stan?’ — Ovaj mu pokaza kućicu. — ,Zar to? Ja sam mislio po opisu, da je velika’. — Obojica smo se slatko smijali«, završio fra Marko svoje pripovijedanje. Blago narodu, koji ima takve svećenike!
Dva dana prije Petrove smrti u posjet mu je došao njegov brat fra Marko, drag i ponizan sin sv. Franje. Petar mu se jako obradovao. Valja naglasiti kako je na veliki četvrtak 1897., bio je to 15. dan travnja mjeseca – u travničkom sjemeništu oko dva sata popodne fra Marko stajao kraj samrtne postelje svoga brata Petra Barbarića. Bili su to posljednji časovi Petrova mladoga života.
[1] Ivan Pavao II., Pismo starijim osobama, 1999. Dostupno na https://w2.vatcan.va/content/john-paul-ii/hr/letters/1999/documents/hf_j p-ii_let_01101999_elderly.html
[2] Arhiv Vicepostulature, ur. br. 41/2011.: N. J., svjedočenje, 27. ožujka 2011.
[3] Arhiv Franjevačkog reda, ur. br. A 111: fra Andrija Nikić (prikupio) Svjedočanstva o stradanju franjevaca na Širokom Brijegu i Hercegovini, 1970./1.
[4] Don J. Zovko, pismo od 22. prosinca 1966.
[5] Materijal o pobijenima. I., II., i III., Okrugli stol, Široki Brijeg, 5. i 19. veljače 1993.
[6] Arhiv Vicepostulature, ur. br. 12/2007.: Neke pojedinost vezane za život i rad, djelovanje i osobna obilježja nastradalih članova Hercegovačke franjevačke provincije u II. svj. ratu – prema sjećanju fra Vojislava Mikuliča, profesora širokobriješke gimnazije, Široki Brijeg, 11. veljače 1986.
[7] Materijal o pobijenima. I., II., i III.
[8] Fra Marko Barbarie, „Propovijedanje riječi Božje“, Hercegovina Franciscana, god II. sv. I., Mostar, 1937., str. 12.
[9] Jozo Tomašević-Koška, Istína o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatura postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ – Naklada K. Krešimir, Široki Brijeg – Zagreb, 2010., str. 206.
Autor: fra Mate Logara | Stopama pobijenih – www,pobijeni.info