Home Društvo Svjedočanstvo vjere: Kako sam upoznao hrabru Lidiju, ženu koja je odbila abortirati...

Svjedočanstvo vjere: Kako sam upoznao hrabru Lidiju, ženu koja je odbila abortirati dijete da bi mogla liječiti rak

SHARE

I mi smo do danas među nama imali našu Chiaru, heroinu, živuću sveticu. Chiari se u vječnosti rano ujutro pridružila Lidija Zečević, ugledavši nakon četiri godine bitke s opakom bolesti svoga i našeg nebeskog Oca. Za taj trenutak je živjela i posljednjih godina silno trpjela, ali ostala ustrajna do kraja. Imala je tek 25 godina kada je saznala da boluje od tumora. Nikada do tada nije niti bila kod liječnika jer je bila izrazito zdrava.

Milošću Božjom Lidiju sam upoznao u jednoj zagrebačkoj bolnici nakon što joj je tumor zahvatio vitalne organe, nakon više desetaka kemoterapija, zračenja te imunoterapija. Slijedila je Kristov, a onda i Chiarin primjer, kategorično kazavši “NE” ubojstvu djeteta pobačajem koje je nosila devet mjeseci pod srcem, iako su joj razmišljanja i savjeti liječnika te djela ljudi koje je poznavala govorila suprotno. Srce joj je preplavila radost i zahvaljivanje Bogu kada je prije godinu i pol dana Antonija primila u naručje.

“Meni je moj Antonio blagoslov u ovoj cijeloj bolesti, Božji dar. I nije bilo tog čovjeka ili doktora kojeg bih bila poslušala i napravila abortus. Reakcije okoline na moju odluku kako neću prekidati trudnoću iako to izravno ugrožava moj život su bile različite. Moji roditelji su me isto podržavali, ali su strahovali i za mene, i za zdravlje bebe. U konačnici, svi su mi pružili podršku kad su shvatili da je moja odluka da zadržim bebu konačna i čvrsta”, poručila je tada Lidija u razgovoru za Narodni list.

Ljubav ne poznaje sebičnost, strah; ona se raduje, Darivatelju života zahvaljuje. Uslijedili su uskoro sinovljevi prvi koraci, prvi zubići, prvoizrečena najljepša riječ na svijetu: “mama”… Radost i zahvalnost nije umanjila ni činjenica da se zloćudni tumor vratio, ovoga puta metastazirao. Liječnici su je otpisali, odustali od operacije, jer je stanje bilo gore nego što su dotad uviđali. Suvremena medicina nije joj davala nikakve šanse. Svih bi ta vijest ubila, ali ne i Lidiju. Suočena s prolaznošću, iznova je predala svoj život Isusu, Njegovoj volji za njezin život. Ovoga puta, potpuno predanje poput onog Isusova u Getsemaniju. Znala je tada da je čeka kalvarija kemoterapija, osjetila da je rastanak bliži nego ikada…

Sve više u sebi i oko sebe uviđam potrebu da jedni drugima budemo bliž(nj)i, nego što to jesmo. Baš kao što je Isus sišao s nebesa i rođen kao čovjek da nama ljudima bude bliži, a ne neki daleki Bog. Stoga, kako onda ne pohitati k Lidiji u bolnicu, iako od progresivnog tumora nije sličila više na sebe, s ranama po cijelome tijelu.

Ulazim u sobu, prilazim Lidijinu krevetu, njezin umorni pogled me dotiče, a još više blijeda, pružena ruka. Bez maske s kisikom nije mogla disati. Spori, teški uzdisaji neprestano su je pratili, dan i noć, kao i gotovo neizdrživi bolovi. Unatoč svemu tome, tihim glasom kroz masku je prozborila:

“Opet. Učinila bih to opet.”

Kakva vjera! Kakva ljubav! Bila je spremna na razgovor o smislu trpljenja, suobličenju s Kristom na taj najuzvišeniji način, predavanju Bogu svake boli kako bi se na taj način proslavio u životima grješnika. Toliko snažno Bog mi je progovarao kroz nju, svakim njezinim pogledom i riječju. Potpuno mirna, okrijepljena svetim sakramentima, iščekivala je susret s Onime koga je najviše ljubila. Više od Antonija, više od sebe.

Nekoliko dana prije smrti uspjela je još jednom vidjeti, zagrliti i poljubiti svoga Antonija. Darovao joj je Gospodin tu milost, kao i meni da se oprostim od nje s pjesmom, s obzirom na to da joj je želja za pjevanjem bila jedna od zadnjih pred smrt. Izabrala je, između ostalog, da joj se zapjeva Psalam 23:

“Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer ti si sa mnom, Oče!”

I prošla je spomenutom dolinom, ali ne sama. Za ruku vođena.

Dotad joj je neizmjerno puno značio susret sa svakim bratom čovjekom, bila to njezina majka ili netko koga nije još upoznala a željela mu je pružiti ruku. Kao što je i meni, iako smo se susreli svega četiri puta. Svaki od njih mi znači pogled na lice Krista patnika, koji ostaje vjeran do kraja svome Ocu, i kada je najteže, najbolnije. To je i Lidijino lice, ali i lice mnogih Lidija i Chiara u našim bolnicama, hospicijima, prihvatilištima. Ukoliko se ne odlučimo barem jednom zaći na ta mjesta, uskratit ćemo si pogled pun ljubavi s tog trpećeg lica. On želi probuditi onu zaspalu potrebu u nama da ne možemo sami stazom života, ni u dobru a ni u zlu, već da nam treba Netko i netko.

S Lidijom su do zadnjeg trenutka bile i njezine prijateljice Ana Rastegorac Crnoja i Slavica Major Santaca, koje je upoznala i stekla u teškim životnim trenutcima, s obzirom na to da je sve tri povezala borba s istom bolešću.

Ana svjedoči:

“Prvi put za Lidiju sam čula za vrijeme hodočašća u Rim. Slavica je bila sa mnom i pokazala mi fotografiju prelijepe mlade žene i rekla da ima otvorenu ranu na prsima te da ide na kemoterapiju. Nažalost, sve smo mlade oboljele i to ne bi bilo ništa novo da mi nije rekla da je trudna! Trudna je, odbila je pobačaj koji su joj svi predlagali, odbila je liječenje koje bi joj moglo spasiti život jer nije željela nauditi djetetu. Tada je još nisam poznavala, ali divila sam joj se! Ta žena daje svoj život da bi na svijet donijela novi život! Upoznale smo se prvo porukama preko Facebooka, znale smo se satima dopisivati, njoj nikada ništa nije bilo teško. Nikada se nije žalila. A onda smo se jednog dana srele na Institutu za tumore, neplanirano. Prvo smo se gledale, a onda izgrlile kao da se znamo cijeli život. Bila je krasna trudnica! Uskoro je rodila Antonija, a stanje joj se pogoršalo. Liječnici nisu bili optimistični. Slavica i ja smo je posjetile u njenom domu, pogledala sam to malo nevino biće i shvatila njene riječi da se sve isplatilo. Kroz deset godina borbe s rakom upoznala sam mnogo žena, neke su izgubile svoju borbu, neke se još bore kao i ja sama, ali nikada nisam upoznala osobu jaku poput Lidije. Uvijek je govorila: dat će Bog, bit će sve dobro! Oplemenila je moj život svojom patnjom, koliko god to čudno zvučalo! Gledajući je zadnjih dana u ranama i muci shvatila sam da dragi Bog za svakoga od nas daje onoliko koliko možemo ponijeti, da nema koristi od suza i plakanja nego hrabro kao Lidija uzeti svoj križ i nositi ga do konačnog susreta s našim dragim Ocem. Dva dana prije nego je umrla, pitala me kako podnosim kemoterapiju?! U tome je njeno veliko srce – uvijek u mislima i brizi za druge! Znam da je sada na boljem mjestu, i osjećam je svuda oko sebe. Draga Lidija, hvala ti što si svojim postupcima vratila nadu mnogima! A moj život oplemenila i pokazala mi što znači biti Lavica do zadnjeg daha.”

Slavica dodaje:

“Lidiju sam upoznala u svibnju 2015. godine, trudnu, s maramom na glavi jer je već primala kemoterapije. Svjesna da trudnoćom riskira svoj život, rekla mi je: “Nikada ne bih mogla ni pomisliti oduzeti život svome djetetu pa i po cijenu svoga vlastitog života!” Te riječi su mi se duboko urezale. Cijelo ovo vrijeme kako je bolest rasla a ona slabila, imala je veliku i čvrstu vjeru da će dragi Bog napraviti sve onako kako je najbolje za nju te da će se On pobrinuti za njezine sinove, Lea i Antonija. Životom je svjedočila vjeru, ne pričama.”

Njihova i Lidijina prijateljica Bernardica Grgić, samo nekoliko sati prije Lidijine smrti, poslala joj je zbog nesanice u noći poruku sa sadržajem: “Ja mogu, ja hoću. Kraj priče”, ne sluteći da će uskoro uistinu doći kraj priče, odnosno početak jedne nove, vječne, u koju svim srcem vjeruje. Citirala je Lidijin život kroz riječi pjesme “Osloni se na Isusa!”, Božice Sukić iz knjige “Vrijeme je za ljubav”.

Tekst glasi:

Ponekad,

Potrebno je obrisati suzu,

podići glavu i pogledati:

Sam Isus je uz mene

i čeka da me zagrli,

i pruži mi ruku, da zajedno krenemo naprijed.

Korak po korak,

suza po suza manje.

Isus i ja koračamo,

uzdignute glave,

Prema suncu!

 

Jakov B. | Bitno.net