Ono što jako volim kod Mostaraca jest što nemaju respekta ni prema kakvim arhitektonsko-urbanističkim konceptima, već odmah prekrste novogradnju kako bi je uklopili u vlastitu mentalnu mapu grada. Mostar je u zadnjih sedamdesetak godina dobio čitav niz zgrada čiji nadimci ispunjavaju Mostarsku svakodnevnicu, pa krenimo u malu lingvističko-urbanističku šetnju gradom.
Prva zgrada u Mostaru koja je imala lift, koji je za tu prigodu uvezen iz Francuske, prozvana je Liftarom i nalazi se na raskrsnici prije Carinskog mosta na desnoj obali Neretve. Izgradila ju je tvornica Soko šezdesetih godina XX. stoljeća u sklopu gradnje novih radničkih naselja, kada je u neposrednoj blizini građena još jedna Sokolova zgrada. Nikada nisam bio u Liftari tako da ne znam u kakvom je stanju danas slavni mostarski (i prvi hercegovački)lift, ali nadam se da je dobro i da još uvijek marljivo vozi svoje stanare od prizemlja do vrha. Čisto radi kurioziteta, Liftara zaslužuje i spomen ploču kako bi se ovaj važan napredak u gradskoj arhitekturi obilježio i sačuvao za sljedeće generacije, pa eto jedne ideje za stanare u Liftari.
Odmah pored Liftare, u ulici kardinala Stepinca preko puta Hotela „Ero“ nalazi se zgrada nadimka Ledara. Izgrađena je na mjestu nekadašnje tvornice leda kraj koje se nalazila krečana s crnim dimnjakom. Ova zgrada ističe se zaobljenošću svog volumena i razvedenom fasadom na kojoj se dinamično izmjenjuju otvoreni i zatvoreni balkonski i prozorski elementi, te koja svojom horizontalnom masom uokviruje lijepo restauriranu zgradu austrougarske Pivare iz 1903. godine. Zgradu Pivare kupila je i od propasti spasila jedna talijanska banka koja je u njoj planirala otvoriti poslovnicu i restoran, no od restorana do danas nema ni r, a na fasadi zgrade nije restaurirana lijepa zastakljena lođa od drvene šindre koja je bila dio izvornog projekta zgrade. No ovo se pokazalo kao model po kojem se može uspješno obnoviti velik dio stambenih vila iz austrougarskog perioda u gradu.
Na drugoj strani raskrsnice, u Splitskoj ulici nalazi se zgrada Uglovnice, prijeratnog nebodera koji je nadimak dobio po fasadi čiji ugao prati raskrsnicu, i čiji je plato u poratnom privatizacijskom vihoru devastiran bespravno izgrađenim barakama koje izgledaju poput tezgi u nekom sjevernoafričkom zaseoku. a vrijeme bivše države, u gradu je izgrađen veliki stambeni fond koji je bio namijenjen vojnim licima i njihovim obiteljima, poput Pentagona preko puta MUP-a blizu tržnice ili Zvjezdara na aveniji kraj tržnice, koje su svoje ime dobile po svom trokračnom obliku i koje su tom dijelu avenije sa svojom visokom, repetitivnom perspektivom davale ozračje kakvog socrealističkog moskovskog prospekta. Naselje Zvjezdara imalo je sve karakteristike koje naša današnja nova naselja nemaju, a to su prije svega dobro osmišljene javne površine: red dječjih igrališta, red parkinga, red samoposluge…drugim riječima, svi oni sadržaji koji čovjeku mogu zatrebati u neposrednoj blizini vlastitog doma. Nasuprot tome, novoizgrađena naselja u gradu djeluju poput hude betonske pustinje gdje čovjek vlastito dijete ne bi pustio pred ulaz iz straha da ga ne pokupi neki tatin sin s Mercedesom koji se baš mora parkirati na trotoar samo kako bi pokazao da to smije.
Metaforički nasljednik vojnih zgrada je Ministarka, velika plava zgrada u naselju Vatikan blizu katedrale, u kojoj stanuju listom visoki državni funkcioneri i tajkuni.Na raskrsnici na vrhu Splitske ulice stoji najviša stambena zgrada u Mostaru, Mostarka. U bivšoj Jugoslaviji bila je tradicija da se najviše zgrade u gradovima nazivaju po etnicima ženskog roda-u Zenici je bila Zeničanka, u Zagrebu Zagrepčanka, a u Mostaru Mostarka. Oduvijek mi je bila misterija da se ove, po svojoj formi zapravo falusoidne zgrade, u našoj balkanskom macho kulturi nazivaju ženskim a ne muškim imenima, što bi bilo za očekivati s obzirom na njihov oblik. Nisu samo neboderi budili prljavu maštu Mostaraca, već i zgrade u naselju Tekija, kraj mosta Hasana Brkića, izgrađene također prije rata i koje je narod okitio nadimkom Sisare zbog polukružnih, senzualno sugestivnih balkona na fasadi koji su evocirali oblike ženskih grudi. Osim Sisara, Mostar ima ima i Meku čunu, veliku stambenu zgradu iznad današnjeg Irish Puba koja je svoje ime dobila po prijeratnom Klubu penzionera čije su se prostorije nalazile u ovoj zgradi. A pošto ga penzići, naravno, ne mogu dignuti bez Viagre, nije trebalo dugo da ova adresa dobije svoj sočni nadimak. Fascinantno je zapravo, koliko malo ljudi mlađe generacije ne zna gdje se nalazi Meka, a na spomen iste samo puknu od smijeha, misleći da se radi o zafrkanciji.
(M. Božić)
