Home Društvo IN MEMORIAM – ANTE PARADŽIK

IN MEMORIAM – ANTE PARADŽIK

SHARE

”Kao pravednik među narodima, Ante Paradžik živi vječno, njegove ideje su neuništive, njegova dobrota krasi njegov život, njegova hrabrost svjedoči o nesebičnosti žrtvovanja i vlastitog života za više ideale, i za vjeru u Boga i Hrvate. Ima ga se držati pravim i stvarnim revolucionarom u borbi za hrvatske pravice, i hrvatsku državu. Osim što je bio istinski hrvatski nacionalist i domoljub, demokrat i anti-komunist, Ante Paradžik je prije svega bio čovjek, čovjek s integritetom i dostojanstvom, s kičmom, čovjek s dušom stvoren od Boga, dok danas čovjeka u Hrvatskoj ni u tragovima. Raspad duša je danas sveprisutan u nekadašnjeg hrvatskog čovjeka, koji je postao nešto drugo, samo ne hrvatski čovjek. Svi oni koji su doživjeli raspad svojih duša, njima Ante Paradžik danas ništa ne znači, a to je većina jugoslaveniziranog i balkaniziranog hrvatskog društva koje ne drži do pravde i samopoštovanja, dok oni koji su ostali vjerni Paradžikovoj vjeri i nadi, znaju što znači njegova žrtva, i njegov poziv za borbu do ostvarenja slobode. Ta borba i dalje traje.”

21. rujna 1991. – ubojstvo Ante Paradžika

Ante Paradžik, hrvatski domoljub, antikomunist, predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971., politički zatvorenik u bivšoj Jugoslaviji, gdje je više puta zatvaran od komunističkog režima [između ostalog, zatvoren je 1976. godine zbog toga što je na pozivnice za svoje vjenčanje stavio hrvatsku trobojnicu bez komunističkih obilježja], suobnovitelj pravaštva u Hrvatskoj i Hrvatske stranke prava 25. veljače 1990., u kojoj je obnašao dužnost potpredsjednika stranke, jedan od osnivača te načelnik Glavnog stožera HOS-a, istinski pravaš i sljedbenik nauka Oca Domovine dr. Ante Starčevića, u skladu s tim Ante se borio za slobodnu, nezavisnu, demokratsku, socijalno pravednu Hrvatsku u antivelikosrpskom savezu s Bosnom i Hercegovinom, od Sutle do Drine, na temelju povijesnog hrvatskog državnog prava, te za hrvatsku političku naciju bez obzira na vjeroispovijest. Antu Paradžika nisu ubili četnici, ubili su ga domaći izdajnici.

Upravo tih dana, poslije mučke likvidacije Ante Paradžika, do Zagreba i središta Hrvatske stranke prava u Starčevićevu domu stigli su pozivi u pomoć vukovarskih branitelja, čiji su predstavnici došli tražiti pomoć za grad Vukovar. Uskoro potom su dragovoljci HOS-a, koje je Ante Paradžik zajedno sa svojim nadređenim, D. Paragom, ustrojio, naoružao te obučio upućeni u grad Vukovar, gdje će ispisati najslavnije stranice hrvatske povijesti.

ŠTO SE DOGODILO 21. RUJNA 1991. NA ”JEŽU 2″ OKO 22 SATA

Dana 21. rujna 1991. godine Ante je održao govor na skupu svoje stranke u Križevcima. Pozvao je Hrvate da pomognu da se Hrvatska oslobodi jugoslavenskog jarma te uvjeravao stotinjak simpatizera i građana da poslušaju predsjednika Tuđmana ukoliko ih pozove na sveopći ustanak. Na putu iz Križevaca prema Zagrebu, vozilo Ante Paradžika (Lada Niva) u kojem su još bili vozač Branko Perković te povratnik iz Kanade Ivan Oršanić, oko 22 sata stiglo je u Sesvete te je zaustavljeno od strane pripadnika MUP RH (Željko Vučemilović Grgić, Branko Matošević, Željko Čeko, Paško Palić) na kontrolnom punktu ”Jež 2″.

“Ubij to! Strijeljaj to odmah!” – čuli su se glasovi na UKV vezi nakon što je pripadnik MUP-a Blaž Sarić sa blokadnog punkta ”Drava 778″ uputio poruku da se u vozilu marke Lada Niva koje se kreće prema Zagrebu nalaze sumnjive osobe, “Martićevci”. Međutim, nije jasno zbog čega je to rekao budući da je upravo on predhodno zaustavio Nivu i razgovarao s vozačem Perkovićem, kojeg je znao od prije. Znao je i da su u autu Ante Paradžik te Ivan Oršanić.

Fotografija Hrvatska Povijest - od A do Ž.

“Najvjerojatnije se radi o sumnjivim osobama pa dajte molim vas zaustavite to obavezno, provjerite pod obavezno, ja mislim da iza svega toga stoji nešto što nam ne treba.”- dio je stenograma poruke Blaža Sarića. Na slijedećem punktu policajac Željko Vučemilović Grgić čuo je da je netko rekao: “To je on.” – te ispalio rafal upozorenja iz svoje automatske puške. Uslijedila je rafalna paljba najvećim dijelom usmjerena na suvozačevu stranu gdje je sjedio Ante Paradžik, a jedan metak koji je pogodio grudnu aortu je bio za njega smrtonosan. Vozač Branko Perković je ranjen, a Ivan Oršanić, koji se spustio ispod zadnjeg sjedala prošao je neozlijeđen. Ukupno je ispaljeno oko 60 metaka.

Međutim, kad je pucnjava stala i kad je prisebni vozač Branko Perković s rukama u zraku izišao iz automobila i rekao da je “njihov”, Željko Vučemilović Grgić, koji je započeo paljbu i ispalio najviše metaka, njih 26, povikao je da ovaj možda ima bombu u ruci. Njegov kolega Branko Matošević kasnije je na sudu rekao da ne zna kako je ovaj to mogao vidjeti iz zaklona u koji se u međuvremenu sklonio.

Iako je sudskim vještačenjem kasnije ustanovljeno suprotno, Željko Vučemilović Grgić, koji je i prije toga bio zabilježen zbog sličnog slučaja, i danas tvrdi da se Lada Niva nije zaustavila. Dapače, rekao je kako se Lada Niva nije zaustavila ni na prethodna četiri punkta te kako je njihova dužnost bila paziti tko ulazi u grad. Međutim, vozač Branko Perković potvrdio je da se zaustavio na svim punktovima, a i sud je utvrdio isto. On je na sudu svjedočio da je, nakon što je stao i na punktu “Jež 2” i očekivao da će netko doći po njihove dokumente, samo čuo metak koji je završio u haubi, a nakon što je uzviknuo: “Ne pucaj, naši smo!”, uslijedila je paljba sa svih strana.

Što se ubojica tiče osuđena su samo četvorica policajaca koji su bili na punktu, a Blaž Sarić, koji je radiovezom dojavio da se u Paradžikovu automobilu možda nalaze martićevci, nikada nije optužen.

Predsjednik Tuđman pomilovao ih je samo nekoliko mjeseci nakon što su pravomoćnom presudom osuđeni na šest i pet godina zatvora, a ubrzo nakon toga svi su vraćeni nazad na svoje poslove u MUP.