U knjizi “Prosjaci i sinovi” postoji jedna rečenica koju Duvnjaci obožavaju. Odnosi se na situaciju kada je kriza u cijeloj Dalmatinskoj zagori i Hercegovini, pa Kikaš govori Matanu da će ići prositi u Duvno, jer, “Kad nema nigdi, ima u Duvnu.” To vam je živa istina.
Kako je to moguće i zašto je Duvno među rijetkim krajevima čiji žitelji tvrde da je bolje bez Juge? Odgovor je jednostavan – socijalizam kod nas nikad nije ni došao u svojim rijetkim pozitivnim stranama. Mi smo odmah otišli u Njemačku. I zato imali kad drugi nisu.
Kada su krajem 60-tih godina moji djedovi otišli u Njemačku, počele su se graditi kuće po uzoru na tamošnje. Ubrzo su prve generacije počele studirati.
Kada je krajem 80-tih godina otišao moj otac, kraj je doživio još bolje vrijeme, dovezli su se prvi Mercedesi i prve gumene bombone.
Posljednjih godina u Njemačku odlazi generacija mog brata. I danas opet, kad nema nigdi, ima u Duvnu, jer oni sve što zarade pošalju kući familiji i rodbini.
Kad nema nigdi, ima u Duvnu, zaista. Ali, samo nešto para, auta, dobre kuće, okućnice, i džeparca za studiranje. Nema ni djeda, ni ćaće, ni brata.
