Za neke od njih je HOS otvorio koncentracijski logor Dretelj, isti onaj u koji će malo kasnije, tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata, HVO masovno odvoditi hercegovačke Bošnjake. “Mi smo vojska Bosne i Hercegovine. Osobno bih želio vidjeti Hrvatsku do Drine, ali o tome će odlučiti ovi ljudi ovdje, stanovništvo BiH, kad rat završi”, kazao je Kraljević, koji će s činom general-bojnika postati i član Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine prihvaćajući zapovjedništvo predsjedništva države.
Kratku ali zanimljivu i počesto začudnu ulogu u njemu odigrale su postrojbe HOS-a pod zapovjedništvom pokojnog Blaža Kraljevića, emigranta neskrivene proustaške orijentacije, bližeg tadašnjoj, istina deklarativnoj, politici službenog Sarajeva nego onoj Tuđmanovoj i, posljedično, herceg-bosanskoj.
Da je Žarko Puhovski u ranu jesen 1992., umjesto u isto godišnje doba 2017., kazao kako su pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga agresori u Bosni i Hercegovini, ne bi, možda, bio proglašen personom non grata na teritoriju što ga je kontrolirala Armija BiH, ali bi, izvan svake sumnje, dobio etiketu neprijatelja cjelovite Bosne i Hercegovine. To što dijelom ima pravo, ponajviše zbog HOS-ova programa Hrvatske do Drine, ne bi imalo velikog značenja.
Povijest je znanost i zato što je komplicirana, a svaka njena simplifikacija i svako mjerenje prošlog vremena sadašnjim mjerilima i, nazovimo ih, civilinim kriterijima, tek je uvod u pokušaj raščlanjivanja složenih događaja i njihovih aktera. Rat u Bosni i Hercegovini, točnije agresija na tu zemlju s nizom drugih karaktera oružanog sukoba, najkompliciraniji je od svih u bivšoj Jugoslaviji vođenih na kraju dvadesetog stoljeća.
Kraljević nikad, ni likom ni riječju nije skrivao kako ratove u Hrvatskoj i BiH vidi kao priliku za nastavak onog Drugog svjetskog, samo u novim vremenima i s boljim pješačkim naoružanjem. Rođen u selu Lisice pokraj Ljubuškog 1947., već 1966. bježi iz Jugoslavije, prvo u Njemačku pa u Australiju, gdje postaje aktivan i viđen član tadašnje neprijateljske emigracije, dakle različitih hrvatskih organizacija bliskih Pavelićevu nauku.
Kvarat stoljeća kasnije dolazi u Hrvatsku, učlanjuje se u HSP, kojim je predsjedao Dobrosav Paraga, i uskoro postao zapovjednik ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu. Bilo je to u prosincu 1991., dakle u vrijeme kad se u BiH, bez obzira na sve znakove nadolazeće kataklizme, vjerovalo da će prije izbiti nafta u Tešnju nego rat.
Tko god je u proljeće i ljeto prve bosanskohercegovačke ratne godine slušao Kraljevićeve intervjue, čitao ih ili ga osobno sreo, danas ne može biti iznenađen riječima njegova suradnika i suborca Ante Prkačina, koji je nedavno kazao kako HOS jest nastao i radi baštinjenja ustaškog naslijeđa.
U BiH je Kraljević došao sa slikom svijeta s kojom je otišao na Zapad. Upravo je Prkačin svjedočio o njegovu iznenađenju činjenicom da se Muslimani – što je bilo službeno ime – što je očekivao, ne ćute Hrvatima islamske vjere, te da ni sve njegove vojnike islamske vjere, a bilo ih je između trideset i četrdeset posto, zapravo ne zanima obnova granica NDH nego očuvanje onih BiH. Vezivno tkivo bio je, međutim, zajednički neprijatelj i prilično sličan, ako ne i navlas isti odnos prema Srbima zapadno od Drine.
Postrojbe HOS-a pod njegovim zapovjedništvom, s natpisom “Za dom spremni” na odorama i tim pozdravom kao, praktički, službenim, sudjelovale su u nekim do najvećih akcija prve ratne godine, računajući i oslobađanje Mostara, nakon kojeg dolazi do njihovih sukoba s HVO-om, ali i HVO-a s Armijom.
U vrtlogu događaja u kojem su se savezništva sklapala i prekidala skoro na dnevnoj osnovi, general HOS-a nije imao povjerenja niti u politiku Zagreba niti u onu Mate Bobana i ostalih Tuđmanovih namještenika među Hrvatima Hercegovine, a sve pozive da sa svojim vojnicima prijeđe u Hrvatsko vijeće obrane i razoruža muslimane u HOS-u glatko je odbijao.
