Čepikuće je selo u općini Dubrovačko primorje. Pred sam napad na Dubrovnik, u Dubrovačkom primorju, a posebno u Čepikućama započela je priprema i organizacija obrane ovog područja. Organizaciju obrane preuzima general Mate Šarlija Daidža.
Prvog dana listopada 1991. crnogorski rezervisti i dvije bojne crnogorske brigade JNA Sava Kovačević iz smjera Ravnog i Trebimlje, krenuli su prema Čepikućama. Pod zapovjedništvom generala Milana Torbice, krenuli su u napad koji su spriječili hrvatski branitelji. Ova pobjeda, kažu vojni analitičari, spasila je Dubrovnik od sudbine Vukovara. Agresori su pretrpili gubitke, a među poginulima bili su zapovjednik i dozapovjednik formacije. Veći dio od 400 pripadnika JNA i rezervista povukao se prema Trebimlji odakle su minobacačima uzvratili po hrvatskim snagama. Neprijatelji su potom napravili odmazdu u selu Ravno, selo potpuno zapalili, ubili dvadeset i dvoje ljudi, devetnaest odveli u koncentracijski logor u Bileći, a neki su civili poslani da pokupe tijela poginulih.
U Čepikućama je, 1.10.1991.neprijatelju bilo jasno kako neće prošetati kroz ovaj dio Hrvatske. Bili su iznenađeni napadom hrabrih hrvatskih bojovnika. Zašto se dovoljno ne piše i ne govori o bitci za Čepikuće? Pripadnici ZNG-a, MUP-a i dragovoljci Domovinskog rata držali su ovu liniju obrane punih 53 dana i potpuno poremetili neprijateljsku strategiju. 24. studenog 1991.nakon teških borbi u strateški važno Čepikuće ušla je brigada Jugoslavenske narodne armije Veljko Vlahović.
Danas su po šesti put branitelji koji su sudjelovali u obrani Čepikuća nazočili Svetoj misi u Trebimlji.
Potom su se okupili oko križa izgrađenog 2011.u spomen bitke kod Čepikuća. Razgovarali smo s jednim od inicijatora postavljanja ovog križa i okupljanja, Tomislavom Batinom, ujedno i bratom poginulog branitelja Ante Batine, koji je svoj život izgubio 08.srpnja 1992. na Južnom bojištu.
– Križ je podignut na inicijativu Marka Potrebice, Marka Mujana i mene 2011. Izradio ga je Mato Vuletić, ploču je darovao Miro Džamarija. Upoznao sam dosada 5000 ljudi koji su navodno sudjelovali u bitci kod Čepikuća, zato se evo šestu godinu nalaze oni ljudi koji su zaista branili i križ je podignut kao spomen na taj dan.
Ispred križa okupljenim braniteljima i njihovim gostima obratio se pukovnik Marko Mujan, tadašnji zapovjednik 1.samostalne A bojne ZNG-a, 116.brigade HV i predsjednik Udruge branitelja Dubrovnika:
– Svih vas pozdravljam. Evo unatoč turbulencijama i onome što se već godinama događa hrvatskim braniteljima, pomaci postoje, naime branitelji dobijaju novi zakon. Vjerojatno neće puno napraviti što se tiče stvarnih promjena, ali eto imamo barem moralnu satisfakciju što je jako značajno. Netko će ipak ostvariti neko svoje pravo, a i među nama ima ljudi koji nisu ostvarili status branitelja, a imaju spomenicu. Većina vas zna što se ovdje dogodilo i kako se ovdje branila Hrvatska i da Dubrovnik nikad nije pao. Dubrovnik je stožer nove hrvatske povijesti i samostalnosti. Znate kako u Dubrovniku postoji Udrga branitelja Dubrovnika koja je stala u zaštitu vode, mora, zraka. Uspjeli smo spriječiti predaju tvrđave Imperial na Srđu, Muzej Domovinskog rata ostaje gdje jest. Moja je zamisao da do tog Muzeja odnosno tvrđave bude križni put, da gore bude kapela i dvorana gdje će dolaziti iz cijele Hrvatske i učiti iz naše povijesti. To je mjesto koje označava pobjedu, nepokoreno i slobodno. Tamo bi se trebali primati najveći državnici svijeta. Namjeravam to izložiti gradonačelniku.
Pedeset i tri dana iz Čepikuća nije izašao Marko Potrebica, tadašnji zapovjednik lokalne pričuvne policije:
– Dobro se osjećam danas ovdje, jer vidim neke ratnike, još su pokretni, malo su životno načeti, ali vrijeme napravi svoje. Interesantno je kako „oni“ više znaju o nama nego hrvatska javnost. Pod tim oni mislim na JNA, četnike i ostale pomagače. Njihovi mediji uredno pišu. Vrijeme učini svoje, ali i s odmakom vremena znam kako je to bila prava bitka i mi danas ovdje slavimo pobjedu. Mi danas ne palimo svijeće već molimo za sve hrvatske branitelje. Mislim kako to nije slučajno, kad sam sve izanalizirao, to kako smo mi tada to odradili, ne bi ni oni najbolji vojni planeri organizirali. To se zove i sreća i hrabrost. Bilo je udaraca na nas u ta 53 dana, ali oni nisu prošli. Njihov naum nije ostvaren, a to je najbitnije. Koliki su bili njihovi gubici, o tome neću, neka oni broje svoje mrtve, mi smo brojali mrtve po cijeloj Hrvatskoj. Prognozirati o tome što bi se dogodilo da su Čepikuće pale, nezahvalno je. Ali, činjenica jest kako smo mi bez vojnog iskustva uspjeli. Imali smo mi i promašaja i loših procjena, bez daljnjega.Nismo imali iskustva, ali smo brzo učili. Znali smo da će napraviti odmazdu u Ravnom, ali nismo mogli utjecati na to. Gledali smo civile koji su poslani po tijela, gledali smo ih kroz snajper. Bilo je svakakvih dana, nekad nas je tišina ubijala. Minutaža nam je bila velika….preživjeli smo i ima nas da se sjećamo.
Bila mi je čast danas stajati među ovim ljudima. Skromni, samozatajni kakvi jesu, to su heroji o kojima Hrvatska malo govori. To su ljudi koji su pobijedili treću vojnu svjetsku silu. Koji su spasili mnoge živote.
Slijedi popis branitelja Čepikuća koji nam je dostavio Marko Mujan:
Pripadnici iz sastava 1. samostalne ‘A’ bojne ZNG pri 116. Br. HV Dubrovnik-Metković
1. Marko (Marko) Mujan, 07.01.1960. Korčula, – zapovjednik 1. samostalne bojne ZNG
2. Božan (Mijo) Šimović, 24.07.1961. Zvirovići (Čapljina), BiH – zapovjednik 2. satnije
(poginuo 8.11.1992. – Šćepan križ, Hodovska visoravan, BiH)
3. Rade (Ivan) Barišić, 13.07.1964. Studenci (Ljubuški), BiH – zapovjednik 1. voda 2. satnije
4. Vlaho (Vlaho) Kristović iz Dubrovnika, 21.01.1965. Senta (Vojvodina) – gardist (preminuo)
5. Luko (Mustafa) Čampara,19.10.1970. Dubrovnik – gardist (preminuo)
6. Dragan (Luka) Jogunica, 19.10.1962. Neum (upisano Čapljina), BiH – gardist
(ranjen u bitci)
7. Baldo (Ivan) Bilić, 25.06.1971. Dubrovnik – gardist
8. Mirko (Ivan) Šimović, 30.08.1959. Hercegovina – zapovjednik 1. Desetine
ranjen na Čepikućima pad ručne bombe TUP-ovke koja je bila kod Pera Šimunovića
9. Mario (Miljenko) Dragičević, 22.07.1960., Dubrovnik – gardist
10. Luko (Ivo) Milosavić, 24.03.1969. Dubrovnik – gardist
11. Robert (Tihomir) Boroje, 11.10.1971. Ravno, BiH – gardist
12. Željko (Blažo) Brkić iz Kune Pelješke, 01.12.1967. Ljubuški, BiH – gardist
13. Ante (Mato) Grljević, 26.08.1969. Ošlje, Dubrovnik – gardist
14. Ljupko (Augustin) Kajić, 13.02.1967. Zenica, BiH – gardist
(tragično preminuo26.9.1992.- Dubrovnik)
15. Ilija (Jure) Žepić, 02.04.1958. Živinice, BiH – gardist
16. Niko (Mato) Miloslavić, 12.04.1970. Dubrovnik – gardist
17. Adam (Ivo) Zečević, 17.01.1970. Remscheid (Njemačka) – gardist
18. Mate (Žarko) Brajković, 01.03.1969. Zvirovići.BiH – zapovjednik 2. desetine
19. Miro (Marjan) Maslać, 20.08.1966. Neum (upisano Čapljina), BiH – gardist
20. Nizam (Behrem) Turnadžić, 20.01.1968. Rovaši (Vlasenica) Zenica?? BiH – gardist
21. Pero (Antun) Šimunović, 05.06.1966. Dubrovnik – zapovjednik 3. desetine
(ranjen u bitci)
22. Zdravko (Marko) Katušić, 23.04.1970. G. Vakuf/Uskoplje, BiH – gardist
23. Željko ( ) Slišković, 29.01.1968. Imotski, – gardist
24. Osman (Ajet) Musli, 10.01.1964. Skoplje (Makedonija) – gardist
(ranjen u bitci)
25. Niko (Jure) Mrvalj, 07.04.1972. Čapljina, BiH – gardist
(ranjen u bitci)
26. Denis (Milenko) Tešanović, 09.09.1972. Vukovar – gardist
27. Vjekoslav (Čedo) Bebek, 14.09.1972. Ljubuški, BiH – gardist
Ranjen u nogu u bitci Čepikuće od granate)
28. Ivica ( ) Butigan, 03.12.1971. Neum, BiH – gardist
(poginuo 25. XI. 1991. Doli-Ston)
29. Zlatko (Nedjeljka) Kovač “Dugi” iz Dubrovnika, 13.05.1961. Bileća, BiH – gardist
30. Ante Kalina, 01.10.1963. Dubrovnik – gardist
31. Jozo (Nikola) Čuljak, 12.02.1969. Risovac (Jablanica), BiH
(ubijen 09. 08. 1992. – Kruševo, BiH)
32. Antun ( ) Milić, 21.01.1970. Slano – gardist
33. Vlatko (Ivo) Cvjetanović, 16.07.1964., Ston – gardist
34. Stjepo (Rade) Anđelić, 12.09.1956., Dubrovnik – gardist
35. Perica (Vinko) Mijović iz Konavala, 30.04.1961., Herceg Novi, C.Gora – gardist
36. Miho ( ) Šimunović, 29.10.1971. – gardist
37. Robert ( ) Nosić, 26.01.1970., Ljubuški, BiH – gardist
(ubijen 24. XI. 1993. – Mostar)
Dragovoljci u postrojbi 1. samostalne ‘A’ bojne ZNG
1. Boro ( Milan) Rupčić iz Hardomilja (Ljubuški) – zapovjednik dragovoljaca (pripadnik ZNG)
2. Jure ( Milan) Rupčić, r. Hardomilje (Ljubuški), BiH
3. Božo (Miho) Ćurčija, 29.01.1959.
4. Dubravko Mage
5. Niko Radulović
6. Ramo Karamehmet
7. Fadilj Haliti – Šok
8. Šaćir (Muradif) Petković
9. Krasnodar Galić (Tačak), rođen 1971. (ranjen 25.01. 1993. – Busovača, BiH, tragično preminuo-ubijen 27.03.2007. – Ljubotići, Široki Brijeg, BiH )
10. Dražen Heer (kasnije otkrio prezime Džeba)
11. Ivan Šutalo
12. Miro Lončar
Policija
1. Marko Potrebica – zapovjednik pričuvne policije Čepikuće
2. Nikša Bandur iz Čepikuća
3. Ivo Rabadžija iz Čepikuća
4. Ivo Sutić iz Podimoća
5. Ivan Delalija iz Čepikuća“
Klemo Manenica zapovjednik Policijske postaje MUP-a Ston sa skupinom veličine voda
Odjeljenje/vod MB 82 mm iz pričuvne ZNG Dubrovnik, kojim zapovjeda Ivica Sentić (rođen u Neumu) – od njih 22 nakon bitke ostali su na ovom dijelu bojišta najduže:
1. Tomislav Mikulić iz Cavtata
2. Sašo Novevski iz Zvekovice (Cavtat)
3. Ivo Rana iz Dubrovnika,
4. Pjetro Diceglie iz Dubrovnika,
5. Đuro Gleđ iz Knežice (Dubrovnik) umro 10.12.1997,
Također su nakon bitke jedno vrijeme ostali:
6. Stijepo Rušćić iz Bosanke (Dubrovnik),
7. Niko Prišlić,
8. Niko Radiš,
9. Branko Štrok,
10. Josip-Braco Vukovac, i
11. Željko Ždrakić, svi iz Dubrovnika
Što se tiče Nijaza Batlaka – Mate Šarlija Daidža i može ga se također uvrstiti s tim da je on uspio doći u Čepikuće navečer.
Ivana Žuvela Kalina
