Home Zanimljivosti Letački snovi Darinka Tomića – Daćka

Letački snovi Darinka Tomića – Daćka

SHARE

Evo nas na vrhu brda u Gornjim Radišićima, preciznije na mjestu Obale, na poletnoj stazi Udruge slobodnog letenja.

Povod okupljanju je želja Darinka Tomića – Daćka, sa svojim prijateljima iz mladih letačkih dana, oživjeti uspomene iz davne mladosti, i otkrivanja, nama okupljenima, svu ljepotu zmajarenja u jednom skupnom mirnom orlovskom letu iznad Ljubuških predjela.

Uz Daćka su njegovi stari letački prijatelji, Ivica Šunjić pilot HV-a, zatim Daćkov letački trener iz Slovenije Ivan Boč. Boč je višestruki prvak bivše države u zmajarenju, a tu su još dvojica iskusnih letača Vlado i Ivan.
Svaki od ovih ljudi čuva svoju zanimljivu priču iz letačkih dana, ne skrivajući kako su te priče nastale kao plod davnih dječačkih snova.

Daćkovi letački snovi započeli su u ranom djetinjstvu, svaki put nakon jutarnjeg buđenja i spremanja u školu. Na dugom pješačenju iz Gornjih Radišića do ljubuške škole valjalo se uspet na brdo Buturovicu i opet se dugo spuštati kozjom stazom do Ljubuškog. Svaki put na vrhu Buturovice Daćak je prizivao svoje snove o letenju, svaki put na isti način, zamišljao je velika krila koja ga sama nose iznad grada preko krovova kuća i drveća do samog dvorišta škole.

Od tada njegovi snovi o letenju nisu prestali ni onda kad počinje raditi kao bravar u mostarskom Aluminiju. Tada kao dvadesetdvogodišnjak, davne 1983. godine, učlanjuje se u Aero klub Mostar i uspješno prolazi svu teoretsku obuku. Nakon teoretske nastave nastupaju prve poteškoće oko praktične nastave na zmajevima i jedrilicama. Teško može dobiti termin za letenje jedan dečko iz Ljubuškog koji nije član partije, svaki put prednost imaju tatini sinovi, a ovi drugi stoje na čekanju. U toj diskriminaciji Daćak nije bio usamljen, s njim je na stalnom čekanju i njegov prijatelj Ivica
Šunjić.

Danas, nakon tolikih godina, Daćak se ipak rado prisjeća svih tih početničkih letačkih uspona i čestih padova, koje samo on zna opričati na njemu svojstven duhovit način.

Nije bilo druge, ja smo i ovaj moj Ivica počeli razmišljati kako bi najlakše mogli sami ručno napraviti vlastitog zmaja

Ovim riječima započinje svoju letačku priču Darinko Tomić.

Kada smo sračunali koliko bi nas koštao samo materijal od duraluminija i ono specijalno platno od svile, ma, nije bilo teorije da mi uštedimo tolike pare od plate. Ali, ja tada saznam od jednog aviomehaničara Mile Šekularca da jedan pilot JNA iz Crne Gore prodaje skršenog zmaja koji bi se dao opravit i osposobit za letenje. Odmah smo ja i Ivica po preporuci tog Mile sprašili u Crnu Goru.

Skupili dobrinjak para, računamo da će nam to biti sasvim dovoljno, ali, kad je nas vidio taj oficir i shvatio koliko smo zagrijani za tog zmaja, udarija nam cijenu ljudi moji da vam se zamanta. On nama udarija priču kako nam nebi smio prodat zmaja jer još nemamo letačku dozvolu ali po preporuci tog njegova druga ipak bi se mogli nekako nagoditi. Po njegovom, to je vridilo tadašnji oko četiri tisuće maraka, a mi donijeli svega dvije. Nekako ga nagovorimo, on uzme naše podatke, mi mu obećamo poslati poštom ostatak novca do kraja godine i preuzmemo zmaja.

Nakon toga nastaju naše muke oko opravke onih izmotanih cijevi, svi nam govore taj vas je zamanta za cijenu i, tko zna kako ga je on od vojske zbavija, a tek muke oko krpljenja i ušivanja platna, eto kad nam je moja susjeda Iva Tomić ušivala platno na običnu šivaću mašinu. Takvi se zahvati nisu smjeli poduzimat ni u ludilu, sve je to moglo popucat u zraku, dole bi pali ko kamen.

Ne znam ko je bio u to vrijeme od nas dvojice luđi za letenje, ja ili on? Nismo se nikada sa nekog letenja vratili obojica zdravi, svaki je put od nas dvojice jedan šepa, bar bi barem oni drugi bio sposoban vozit auto do kuće. Mi smo ti svako slobodno vrijeme bili negdje na terenu, najčešće na Blidinju.

Sve je to bilo zanimljivo i lipo, sve dok na moju kućnu adresu nije stiglo preporučeno pismo od Crnogorskog oficira, uz prijetnju da nismo ispoštovali dogovor i da će on poslati nekog od svojih drugova i da će nam oduzeti zmaja, a uopće ne spominje da bi nam vratio pare koje smo već dali.
Ja sam bio svjestan da mu moram hitno nešto odgovoriti, nije se bilo u to vrijeme lako zamjeriti s oficirom tadašnje vojske, samo znam da para nemamo a ja zapeja da mu zmaja neću ni mrtav vratit. Tako ti meni iznenada padne napamet ideja da mu treba vrati odgovor u kojem će pisat da sam ja sa zmajem poginuo, pa eto neka on dođe kod mojih kući i neka slobodno preuzme to što je od zmaja nakon navodne moje tragedije ostalo!

Sve nam ovo na duhovit način pripovijeda Daćak, i to na vrhu brda iznad Radišića, upravo u vrijeme pripreme prije polijetanja.

Nas nekolicinu promatrača živo zanima nastavak njegove priče, jednako kao i njihov let, sa zanimanjem želimo čuti kako je poslao odgovor tom Crnogorskom oficiru i kako je sve to završilo?

Daćak priču skraćuje i u kratkim crtama nastavlja ovako:

Ma, ja mu složija pismo koda piše moj ćaća, ali da bude uvjerljivo pošaljem mu jednu osmrtnicu sa svojom slikom. Bilo je poteškoća u to vrime napravit osmrtnicu, nagovorim jednog prijatelja, dadnem mu sve napisano na papir i svoju sliku, ali mu ovaj tamo u tiskari rekne da treba platiti barem stotinjak primjeraka. Znao je on da bi to skupo koštalo i da ja nemam dovoljno novaca, pa se dosjetio i zamoli tog druga da mu napravi prije jedan primjerak, pa da s tim navodno mora otići kod moje obitelji da provjere jesu li među ožalošćenim upisane sve tetke! Tako ti on meni donese samo taj jedan primjerak, a ja Crnogorcu sve preporučeno pošaljem.

Zna’ sam ja da se on nikad više neće javiti, sigurno ga bilo strah jer bi se doznalo kako je proda mladim momcima letjelicu bez letačke dozvole!

Nas Daćkova priča ostavi u smijehu, a oni jedan za drugm uzimaju zalet, skaču niz litice poput orlova i dohvaćaju Ljubuško nebo.

Prvi polijeće Daćak među krilima svog Plavog Atlasa, ostali za njim, vodi ih iznad Grada, prave polukrug, pa se zaputiše preko ljubuškog polja put zapada u susret zalazećem suncu.

Još smo ih neko vrijeme mogli u daljini jasno nazirati kao neke sićušne ptice koje polako uranjaju u posljednje zrake zalazećeg sunca.