Namex vikend

Da mi je netko rekao da ću kuću na selu iznajmljivati turistima, rekla bih da je poludio

Da mi je netko prije petnaest godina rekao da ću obiteljsku kuću na selu iznajmljivati turistima, rekla bi da je poludio, počela je Rajka Mikelić svoju priču o bavljenju turizmom u rodnom Ružiću, u srcu Petrova polja.

Odmah naglašava da to može zahvaliti pokojnom ocu Anti, vridnoj majci Milici, osamdesettrogodišnjoj Sinjanki koja je u Ružić došla za njezina oca i – naravno – svojem bodulu Peri koji je njezinu “ludu” ideju prihvatio, piše sibenski.hr.

– Otac mi je ostavio imanje i zato se po njemu i zove OPG “Tonko”, a majka Milica uvijek je tu, desna ruka i zaštitni znak, brend imanja. Niti jedni gosti nisu otišli, a da s njom nisu napravili zajedničku fotografiju. A Pere, moj bodul iz Vranjica, prihvatio ideju svoje Vlajine i eto nas – tu smo. Imamo mi dom i u Splitu, ali Ružić je sad na prvom mistu – kazuje Rajka. Otac joj je radio u Nizozemskoj, ulagao i stekao dosta toga.

– Četrdeset od mojih šezdeset godina živili smo u Splitu i kad je majka ostala sama nakon očeve smrti govorila je da ne ide nigdje iz svoje kuće. Kad nam je rekla ako ju odvedemo u krletku, misleći na stan, da će umrit odma. Pere i ja smo razgovarali i odlučili doći ovdje.

U mirovinu sam, nakon što je Mesopromet propao, otišla 2000. Sin i kćerka su stvorili obitelji, pomogla sam im odgojiti djecu i više nije bilo potrebe biti po Splitu. I tako, zimi s 2010. na 2011. sjedila sam ovdje na balkonu i razmišljala šta ću raditi. Sporta nemam, a 30 godina sam se bavila rukometom i atletikom… Iznajmljivanje kuće mi se i ranije motalo po glavi i onda sam rekla: Pere, idemo mi u turizam! – priča Rajka.

FOTO: Nikša Stipaničev

Pere ju je podržao, a onda je učinila nešto što bi malo komu palo na pamet.

– Nismo tad još imali bazen i lipo sam Peri rekla da ću kuću iznajmiti za kunu dnevno. Ma di ćeš za kunu, pitao je, a ja sam mu objasnila. Pa vidiš, sve hrvatsko ide za kunu, pa ću i ja probati. Ma nek netko dođe za kunu i nek zna di je Ružić, di je Drniš i Hrvatska. Malo sam poslikala imanje, stavila na Facebook i… dogodilo se! U srpnju 2011. javili su se Talijani iz Udina i došli na tri sedmice… I, eto, tako je počelo – veli Rajka.

Nauživali su se tri tjedna prirode, lipote, jeli s njima, obilazili Krku, Šibenik, Split, Dubrovnik i vraćali se u Ružić. Govorili su da im nigdje nije lipše spavati nego u njihovoj kući. Mogli su ubrati voćku, pomidoru, papriku, salatu, dobiti svježe jaje, lutati po imanju koje ima 15.000 četvornih metara, 80 stabala oraha i 120 različitog voća. A kad su odlazili nisu ostavili samo 21 kunu! Rajka je ispod jastuka našla kuvertu sa zahvalom i pozamašnom svotom novca.

– Ostala sam ganuta i tada sam definitivno odlučila – idem u turizam! – kaže Rajka. Od tog ljeta do danas, na prvom katu kuće površine 170 kvadrata može boraviti 12 osoba. U dva povezana apartmana s tri zvjezdice, s ukupno tri sobe, dva ogromna dnevna boravka s kuhinjom, dva sanitarna čvora i velikim balkonom, uživali su Nijemci, Norvežani, Belgijci, Turci, Francuzi, Englezi… Naravno, cijena više nije bila jednu kunu. Posjed je postao bogatiji za otvoreni bazen širok pet i dug 12 metara koji su izgradili uz potporu nepovratnih 40.000 kuna Ministarstva turizma.

– Nama su ove sezone zadnji gosti bili Indijci iz grada Goa i za iduću godinu su rezervirali deset dana za svoje prijatelje, a 2019. oni ponovo dolaze na deset dana. Dolaze uglavnom obitelji, često s djecom. Oni se opuste, ne moraju strahovati gdje će im dijete otići i hoće li se izgubiti u gužvi – govori Rajka. Kao domaćica nema obvezu spremati gostima hranu, ali svaku grupu dočeka jelom dobrodošlice. Neizostavni su domaći pršut, sir i vino. Padne i zajednička večera ili ručak: riba i meso na gradele ili ispod peke. Pa se sjedne oko komina i uživa.

– Indijci su uživali u svemu i dosta smo slični mentalitetom. Katoličke su vjere pa su nas prvo pitali gdje je crkva. Pogodilo se da su bili baš na Malu Gospu, koja je naša zaštitnica i željeli su poći na misu. Nazvala sam svećenika i obavijestila ga da će doći sedmero Indijaca na misu, da se ljudi ne iznenade. Pošto je taj dan i Dan općine, u Gradcu je bio i kulturno-umjetnički program. Bili su oduševljeni narodnim nošnjama, pjesmom i plesom. Bili su oduševljeni, a Hrvatska im se toliko svidjela da su kupili stan u Splitu – priča Rajka.

Najviše su u domaćoj spizi uživali Indijci. Na malu Gospu ručali su zajedno, domaću juhu i pivca ispod peke, a bilo je i kolača što Indijci jako vole. Kušali su i rašćiku s rebarcima, ribu s gradela i svime su bili oduševljeni. Drniškog pršuta kupili su za ponijeti u Indiju.

– Ljudi kao da su rođeni ovdje. Što se ostalih gostiju tiče, uglavnom doručkuju u kući, imaju uvijek nešto u frižideru, a ručaju ili večeraju tamo gdje su tog dana bili – veli Rajka.

– To su vam sve dobrostojeći ljudi koji su prošli svijeta i svake godine putuju u druge zemlje. U prosjeku borave 10 do 15 dana, prva dva-tri budu na imanju po cijeli dan, odmore se od puta, uživaju u prirodi, a onda obilaze Dalmaciju. Bilo je profesora, inženjera, liječnika, školovanih žena… Imali smo ovo ljeto jednu grupu iz Turske. Oni su drukčijeg mentaliteta, druge vjere, žene su u bazen ulazile obučene… – kaže Rajka.

– Mi smo zadovoljni. Ne valja biti megaloman, već treba ići korak po korak. Ono što nam nakon sezone ostane ulažemo. Za sada smo puni sedmi i osmi mjesec, bukiranje ide preko jedne agencije ili poznanstava, a sad kad imamo bazen vjerujemo da će gostiju biti i u predsezoni i posezoni – ističe Rajka.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)