Home Društvo Zašto “vukovi samotnjaci” bez ikakve opipljive ideologije masakriraju nevine ljude?

Zašto “vukovi samotnjaci” bez ikakve opipljive ideologije masakriraju nevine ljude?

SHARE

Ako ne možemo upotrijebiti znanje koje smo prikupili iz prošlih iskustava kako bismo spriječili njihovih “5 minuta slave”, oni će sav svoj gnjev i frustracije nastaviti usmjeravati prema, nažalost, nevinoj javnosti

Posljednji teški pokolj koji je u zabiti savezne države Teksas u mirno nedjeljno jutro počinio 26-godišnji teolog Devin Kelley, inače nečasno otpušten iz vojske, sablaznio je javnost i sve nas podsjetio na užase koje su, njemu slični ubojice poput Stephena Paddocka iz Las Vegasa ili neonacista iz Norveške Andersa Breivika, počinili nad nevinim žrtvama koje su zatekli u obavljanju svakodnevnih dužnosti i obveza poput obavljanja vjerskih dužnosti ili uživanja u koncertu. Pokolje koje islamski fundamentalisti na američkom i europskom tlu čine nažalost je teško i nabrojati. Policijski i politički dužnosnici već po uhodanoj špranci izbacuju standardne floskule o tome kako su “njihove misli i molitve uz one pogođene tim stravičnim događajima”, a svjetski i domaći mediji, ali i javnost, danima lamentiraju o svemu vezanom za sam pokolj ili ubojicu , a da se ne dotiču psihologije i razloga koji nekad normalne ljude potiču na takvo što.

Anders Breivik najbolji je primjer

Više detalja o Kelleyevu razmišljanju i ciljevima vjerojatno će doći na vidjelo sljedećih dana. No takozvani “vukovi samotnjaci” i usamljenici, počinitelji napada bez ikakve opipljive ideologije nisu nov fenomen u Sjedinjenim Državama, a prethodni događaji mogu ponuditi važne naznake o motivima i misaonim procesima masovnih strijelaca kao što su Kelley ili Paddock. Većina tih masovnih ubojica ne prežive vlastite napade. Oni se ili ubiju ili taj posao za njih obavi policija. No oni koji su preživjeli, najčešće pokazuju narcisoidne poremećaje ličnosti i paranoidne shizofrenije.

Takav je slučaj Andersa Breivika, norveškog ekstremističkog terorista koji je detonirao bombu koja je ubila osmero ljudi, prije no što će puškom ubiti 69 sudionika ljetnoga kampa mladih. Stoga je neprimjereno što većina medija i javnosti, nadahnute jednostranim medijskim izvještavanjem, takve slučajeve dovodi u izravni kontekst vjerskog fundamentalizma. On postoji, ali je u većem slučaju izravni krivac i povod nešto sasvim drugo.

Istraživanja ukazuju na psihičke probleme

Vodeći američki stručnjak na ovom polju, Grant Duwe, gotovo cijeli profesionalni vijek posvetio je istraživanju ovakvih slučajeva, te je utvrdio, pregledavši slične napade u periodu od 1915. do 2013., da je više od 60% počinitelja imalo dijagnosticiran psihijatrijski poremećaj ili je pokazivalo znakove ozbiljnih mentalnih poremećaja prije napada. Otprilike trećina njih jedan je dio života provela ili samo posjećivala razne mentalne ustanove, gdje su im, najčešće, dijagnosticirane paranoidna shizofrenija ili depresija. Te su osobe većinom imale poremećaje osobnosti bez iskustva i osjećaja bilo kakve empatije. Ipak, s obzirom na to da je utvrđeno da većina ljudi koji, nažalost, pate od spomenutih poremećaja, nisu opasni za javnost, ove dijagnoze ne pokazuju cijelu sliku i ne daju dovoljno dokaza.

Ovo gledište potkrepljuje australski psihijatar Paul Mullen. Njegov je zaključak, na temelju istraživanja koje je samostalno vodio, da takvi ubojice nastoje pomiriti svoje ideje o sebi s nesposobnošću da uspiju na poslu ili općenito u drugim životnim aspektima, te se, nakon neispunjenih, nerealno postavljenih ciljeva, okrenu vjerovanju da je ipak netko drugi kriv za njihov neuspjeh bez ikakve primisli da bi oni sami mogli biti razlog pa su masovna ubojstva njihov odgovor na poniženja ili zlostavljanja koje su doživjeli. Najpoznatiji primjer takve osobne osvete jest masakr u “Columbine High School” iz 1999. godine, prema kojem je snimljen i poznati Hollywoodski film.

Ako iz ovoga ništa ne naučimo, nevini će i dalje ginuti

Logika spomenutog masakra bila je jednostavna: kazniti sve one koji su na bilo kakav način zlostavljali, ponizili i uništili život dvojice srednjoškolaca. Logika je, naravno, nejasna, jer samim činom nisu kaznili samo one koji su ih izravno zlostavljali nego su bespovratno, u jednom trenutku, uništili budućnost svih onih koji su na bilo koji način povezani sa zajednicom, školom ili izravno s ubijenima. Počinitelji, naravno, nisu preživjeli pokolj što još jednom potvrđuje priču kako većina počinitelja izazove policiju da ih ubije ili pak počine samoubojstvo. Otkriva li to koliko su i na koji način takvi počinitelji psihički zlostavljani? Možda vjeruju da više ne mogu podnijeti agoniju života te da više nemaju razloga za život nakon što su umirili strasti i “podmirili račun” i sebi i drugima.

Sasvim je jasno da smo kao zajednica, iako imamo opipljive dokaze, sasvim nemoćni u prepoznavanju i kompletnom sprječavanju budućih sličnih događaja. Ako ne možemo upotrijebiti znanje koje smo prikupili iz prošlih iskustava kako bismo spriječili njihovih “5 minuta slave”, oni će sav svoj gnjev i frustracije nastaviti usmjeravati prema, nažalost, nevinoj javnosti.