Home Društvo Ante Luburić: Zaplakao sam jer sam se sjetio oca i majke

Ante Luburić: Zaplakao sam jer sam se sjetio oca i majke

SHARE

– Nisam bio svjestan da sam na daskama koje život znače dok nisam stao pod svjetla reflektora i kad su me nakon dvije godine obasjale zrake glumačkoga sunca. Samo sam zaplakao. Sjetio sam se svake svoje godine studiranja, teških glumačkih trenutaka, ali i one svoje crvene diplome koja stoji u mome hercegovačkom domu i skuplja prašinu. Sjetio sam se svoga oca koji je krvavo radio da bih ja mogao mirno studirati, majke koja mi je barem dvaput tjedno donosila hranu da im sin jedinac ne bi, „ne daj Bože bio gladan“. Sjetio sam se svega i samo je igra izišla – otkriva Ante Luburić, akademski glumac i ekonomski komercijalist.

Prije dvije godine je svoj rodni Čitluk zamijenio gradićem Solingenom u njemačkoj saveznoj državi Sjeverna Rajna-Vestfalija.
Napustio je 15 godina kulture i sa suprugom potražio bolji život u tuđini. Baš onako kako to čini sve veći broj Hrvata iz Hrvatske i BiH.

 Vrhunska predstava
ante luburic (2)Iako ga u rodnoj Hercegovini znaju svi, u Njemačkoj se o njemu počelo pričati tek nakon predstave „Ero s onoga Svita“ nedavno održane u Wuppertalu, a u kojoj je Ante odigrao ulogu gazde Marka i svojim stručnim savjetima usmjeravao glumce amatere. Predstava je rađena prema komičnoj Gotovčevoj operi „Ero s onoga svijeta“, a osmislila ju je Anđelka Marić podrijetlom iz hercegovačkog mjesta Grude. – Moram zahvaliti njoj i ostatku glumačke ekipe na ukazanom mi povjerenju. Doista sam presretan jer je predstava polučila odličan uspjeh – kaže Ante koji je ulogu Marka odigrao umjesto Vlade Zrinušića.

Posebno mjesto u srcu imaju gluma i folklor
Ante Luburić je prije svega čovjek kojemu je na prvom mjestu Bog i obitelj. – Živim mirnim životom sa suprugom Anom u malom gradiću Solingenu – kaže Ante.
Gluma i folklor zauzimaju posebno mjesto u njegovu životu. Glumom se počeo baviti amaterski, kao član HKUD „Brotnjo“ iz Čitluka, gdje je režirao predstavu „Romeo i Julia na hercegovački način“ u kojoj je odigrao ulogu svećenika. Godine 2009. pristupa prijemnom ispitu Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Iduće četiri godine pohađa Fakultet humanističkih nauka – smjer gluma, u klasi prof. Ferida Karajice. U četiri godine, uz ispitne predstave, odigrao je i ulogu u filmu „False witness“ bugarske redateljice Iglinke Trifunove, zajedno s Mirvadom Kurićem. Pred sam polazak u Njemačku završio je i veoma uspješan projekt prve broćanske redateljice Kristine Barbarić „Preko mosta ljubavi“, gdje je pola godine pripremao glumce amatere za snimanje filma.

Prvi folklorni koraci zahvaljujući susjedu Borislavu
Osim kazališta, posebno mjesto u njegovu srcu zauzima i folklor. – Sve je počelo s Hrvatskim kulturno-umjetničkim društvom „Brotnjo“ Čitluk, gdje me je prve ozbiljne korake naučio moj susjed Borislav Šimović. Moj prvi susret s folklorom je bio u osnovnoj školi sa učiteljicom Filomenom Šarac, s kojom sam prošle godine i odigrao jednu kratku predstavu. U 17 godina folklornog života plesao sam još za UKUD „Džemal Bijedić“, nakon čega postajem prvi koreograf HKD „Napredak“ Bijelo Polje, te u zadnjih 8 godina obnašam dužnost umjetničkog direktora Međunarodne smotre folklora na Vionici, čiji je organizator HKUD „Sv. Marko“ Vionica. I društvo i smotra trenutno su među najboljima u Bosni i Hercegovini – otkriva Ante Luburić.
Glumac smatra kako bi u iseljeništvu trebalo biti više kulturnih projekata. – Mi ni u domovini nemamo neku kulturu obilaska kulturnih događanja, a još manje ovdje. Svaki projekt je hvalevrijedan, bio on dobar ili loš. Ovaj je, hvala dragom Bogu, bio izvanredan. Svaka zajednica, bila ona hrvatska, talijanska, francuska ili neka afrička, trebala bi ondje gdje radi i djeluje, svoj rad i djelovanje prikazati i ostalim etničkim grupama ili starosjediocima te tako raditi turističku promidžbu svoje države – zaključio je Ante Luburić.

Glumac Ante Luburić kaže može zahvaliti ocu i majci jer je uspio završiti Fakultet humanističkih naukaAnte Luburić – rat oružjem je stao ali se psihički vodi i danas
Ja dolazim iz BiH, malog mjesta Čitluka, poznatog po vinu, rakiji i Međugorju. Najveći problem iseljavanja je u tome što se oni koji se predstavljaju kao zaštitnici Hrvata i hrvatstva, najveći neprijatelji vlastitoga naroda. Iz mojeg sela je otišlo 17 ljudi, a ono broji 300 stanovnika. To nije bilo ni 60-ih godina prošlog stoljeća. Nisam mogao gledati da se zapošljavaju podobni i poslušni, dok ostali nemaju šansu preživjeti. Zato sam i odlučio napustiti BiH. Ako se situacija ne promijeni, teško da ću se ikada vratiti. Svaku večer molim Boga da podari mudrost vladajućima. Rat oružjem je stao, ali psihički se vodi i danas. „Mi kao multietnička država moramo vidjeti kako dalje ili neka svatko ide svojim putem“, rekla je jedna moja susjeda. Naš narod nije naučio vladati, već smo uvijek bili pod tuđom čizmom. Sada kad za to imamo priliku, ne znamo ju iskoristiti. Za prosperitet je važno iskorijeniti kriminal i korupciju. Tada će sve poći nabolje.