Home Društvo Milan Ivkošić: U preziru prema haaškoj presudi Praljka trebaju slijediti svi Hrvati

Milan Ivkošić: U preziru prema haaškoj presudi Praljka trebaju slijediti svi Hrvati

SHARE
Hrvati u BiH sami su i nezaštićeni, a takvi su bili i Praljak i cijela šestorka u Haagu. Nikad Hrvati u BiH nisu imali potpore iz svijeta, a nemaju je čak ni od Hrvatske

Tko god je davao informacije tužiteljima, prvostupanjskim i drugostupanjskim sucima, krivotvorio je Praljkovu ulogu u ratu, jer on doista po svom moralu i po svome shvaćanju čovjeka ne može biti ratni zločinac. Možda sam nepravedan što pišem samo o njemu, ali ostale iz šestorke ne poznajem dovoljno da bih njihovu nedužnost povezivao s njihovom osobnošću. U slučaju Praljka to mogu učiniti bez ikakva krzmanja. Bio je tijelom i glasom moćan, inteligencijom i obrazovanjem nadmoćan, u elokvenciji nenadmašan, i ne mogu zamisliti da ima bilo koga tko ga je bolje poznavao, a da se nije uvjerio u njegovu dobrotu i moralnost.

Možda će mnoge iznenaditi da Praljak nije bio neki Hrvatina, da nikad nije bio nametljiv u svojem domoljublju ili nepravedan u sotoniziranju Srba, Bošnjaka ili bilo kojeg drugog naroda koji je sudbinski povezan s Hrvatima. Sjećam se da je grmio i s balkona studentskih domova u ljevičarskim studentskim prosvjedima u Zagrebu 1968. godine, a u “preporodnim” događajima u Hrvatskom proljeću nije se osobito isticao. Bio je normalan domoljub, normalan Hrvat, ništa mu nije nedostajalo da bi to nadoknađivao političkim ili kakvim drugim afektacijama ili nastranostima. Takav je bio i njegov udio u obrambenom ratu u Bosni i Hercegovini, a njegova nevinost uvelike može simbolizirati i nevinost hrvatske obrane u BiH.

Pa zašto je na tako drastičnu kaznu osuđen u Haagu? Kao i ostalima iz šestorke nije to bilo suđenje za ratne zločine, nego suđenje Hrvatima u toj državi, a nije nemoguće da je cilj presude da ih iz nje nestane. Sjetimo se kako na početku osamostaljivanja Hrvatska nije imala takoreći ničiju potporu iz svijeta, s vremenom se stanje promijenilo, ipak smo dobili i saveznike i zaslužena međunarodna priznanja. Hrvati pak u Bosni i Hercegovini nisu potpore iz svijeta imali ni prije tridesetak godina niti su je u međuvremenu dobili, a nemaju je ni dan-danas. Nemaju je čak ni od Hrvatske! Pogledajte što su Srbi dobili Daytonskim sporazumom, pogledajte potporu koju imaju iz Beograda, pogledajte silnu potporu koji Bošnjaci imaju od Amerikanaca, od Arapa, od Turaka, od visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH… pogledajte i usporedite! Hrvati su sami, nezaštićeni, a takvi su bili i Praljak i cijela šestorka u Haagu. To nije samo iživljavanje nad jednim malim, katoličkim narodom, nego i iživljavanje nad nemoćnima, iživljavanje koje je u navici Zapada koji je svoj opstanak stoljećima zasnivao na tlačenju i izrabljivanju zemalja i naroda bez zaštite.

Pravda? Ma kakva pravda! Što ti olinjali i ishlapjeli starci iz sudnice koji svaki dan vise na telefonima u razgovorima s obavještajcima ili drugim moćnicima iz svojih zemalja znaju o ratu u BiH? Znaju li da su Hrvati održali BiH, da su oslobodili BiH i da su skrbili o pola milijuna izbjeglica iz te zemlje? Očito znaju samo ono što su im njihovi obavještajci i bešćutni krojači nacionalnih sudbina pripremili. Kad ih gledate i slušate, vidite i čujete kako je iz njih nestao osjećaj za život, a nekmoli bi imali osjećaj za pravdu. Njihova bijedna presuda izmućkana u laboratorijima gospodara svijeta odbila se od gorostasa Praljka kao hitac od najtvrđega štita, pa bi upravo to moralo biti neko ohrabrenje za Hrvate u BiH, poticaj za prkos u posvudašnjem neprijateljskom okruženju. Možda se treba nadati da će se međunarodna nepravda i teror nad nemoćnima kad-tad urušiti upravo pod teretom onog prezira s kojim je hrvatski heroj dočekao presudu. Urušavanje je, uostalom, već uvelike na djelu, i Zapad koji u Haagu nije sudio zločinu, nego je zločin u Bosni i Hercegovini afirmirao i te kako ga zaslužuje. Takvo suđenje i Hrvati u BiH trebaju prezreti poput Praljka i ne izlaziti na vrata koja im je sračunato otvorilo.