Home Šport Goran Goca Jurić: Legenda o hercegovačkom nogometašu zavrnutih rukava, spartanskog pogleda, neslomljiva...

Goran Goca Jurić: Legenda o hercegovačkom nogometašu zavrnutih rukava, spartanskog pogleda, neslomljiva duha, poznatom i po slavnom uskliku ‘Ajmooo’

SHARE
Najbolje je Gocu Jurića opisao Zdravko Mamić u videu kada je opisivao kakav igrač nedostaje Dinamu: “Mi nemamo ćuku, mi nemamo poriv, mi nemamo ono kad Goca Jurić u tunelu zasuče rukave i da si onaj šećer u ruku i kaže ajmoooooooo”

Nogometaš Goran Jurić, legendarni stoper iz generacije vatrenih koja je 1998. osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, oličenje je čovjeka koji sve što naumi i ostvari. U rodnom Mostaru poznatiji kao Goca, sve što je ostvario postigao je treningom i nadljudskom voljom.
Zapravo, o tome dovoljno govori činjenica da je, nakon što mu je dijagnosticiran dijabetes, uspio ostvariti karijeru u velikim europskim momčadima. I gdje god je igrao, bio je omiljen među navijačima. Bio je boem, ali i najvredniji igrač na terenu, baš kao i veliki broj igrača iz grada na Neretvi.

Najbolje je Gocu Jurića opisao Zdravko Mamić u videu kada je opisivao kakav igrač nedostaje Dinamu: “Mi nemamo ćuku, mi nemamo poriv, mi nemamo ono kad Goca Jurić u tunelu zasuče rukave i da si onaj šećer u ruku i kaže ajmoooooooo”. Bio je to igrač koji je na utakmicama nosio majicu kratkih rukava kada je padao snijeg. Svojedobno je Ante Miše rekao: “To je jedini libero kojem priznajem da je bolji od mene”.

Debitirao je 1983. u Veležu, momčadi koju je tada predvodio Dušan Bajević. Velež je u 80-ima prema Uefinu rankingu bio 43. momčad Europe. I tada je pod Bijelim brijegom počela rasti “legenda o nogometašu zavrnutih rukava, spartanskog pogleda, neslomljiva duha”. S njim je Velež bio prava konkurencija velikoj četvorci, a za jedan od tih klubova, Crvenu zvezdu, Goca je kasnije u tri i pol godine odigrao 78 prvenstvenih susreta.

“Znao sam pušiti i po nekoliko kutija cigareta dnevno. Imao sam čak i dogovor s trenerima da im ne rušim autoritet pa bih zapalio u poluvremenu u WC–u. Kasnije sam se ostavio pušenja, ali, eto, danas sam se opet propušio”, govorio je svojedobno o svojim beogradskim nogometnim danima.

>Osvojio je srca dinamovaca, ali zaslužio je igrati u boljoj ligiIako mu je tada dijagnosticiran dijabetes, on je uz strastveno pušenje igrao vrhunski nogomet. “A šta da ti kažem, čovjek je najveća životinja”, rekao bi na to.

Razgovor s Goranom Jurićem obavili smo u Arena Sport Centru u Mostaru kako bi mogli u miru piti kavu, a kako bi on jednim okom mogao pratiti nogometnu utakmicu koju su igrali klinci. Počeli smo s temom Dinama, odnosno bivše Croatije, kako se klub zvao dok je igrao u njemu. Zanimalo nas je je li istina da je od tadašnjeg predsjednika kluba Zlatka Canjuge “žicao” premije za pobjedu u Ligi prvaka.

– Cijelu karijeru bilo mi je tako. Ako netko ne može na terenu povući, može Goca, ako nekoga nešto boli, uskočit će Goca, ako se treba svađati s trenerom, i to može Goca. Bilo dobro ili loše, često je to bilo preko mojih leđa. Ja sam takav čovjek, reagiram na prvu. Kada spominjete tu anegdotu s premijama, reći ću vam kako je to zapravo izgledalo. Mi smo pobijedili Ajax u Ligi prvaka, a u svlačionici nakon utakmice vladala je nevjerojatna euforija. Na vrata je tada upao predsjednik Zlatko Canjuga i oduševljeno ispalio: “Duple premije”. A ja ga naprasno i malo bezobrazno prekinem i kažem: “Predsjedniče, ne budu li trostruke, onda nam ne trebaju nikakve”. Zaustavila se euforija na sekundu, Canjuga mahne rukom, a mi smo za pet dana na računu imali trostruke premije – kazao nam je Jurić na početku našeg razgovora, dok je po prstima provlačio cigaretu i lagano se smješkao.

Hrvatska nogometna reprezentacija izborila se za nastup na Svjetskom prvenstvu koje se sljedeće godine igra u Rusiji.

Kako komentirate skupinu Hrvatske na SP-u u Rusiji – Argentinu, Nigeriju i Island?

Kada se spremate ići na smotru kao što je Svjetsko nogometno prvenstvo, onda prije svega imate sjajan osjećaj što uopće idete tamo. Ja sam bio presretan kada sam išao u Francusku i nisam razbijao previše glavu s kim tamo igramo. Jednostavno, na Svjetskom prvenstvu nema laganih protivnika. Nama se, recimo, može dogoditi da protiv Argentine odigramo našu najbolju utakmicu. Koliko nam je skupina teška ili lagana, vidjet ćemo tek nakon što se sastanemo sa svim tim protivnicima.

Koji su dometi ove današnje reprezentacije koju predvodi Luka Modrić?

Kada znamo kakve igrače imamo, da imamo igrača poput Luke i kada znamo u kakvim sve oni klubovima igraju, možemo se svačemu nadati. Sada je bitno pronaći kemiju i bez ozljeda proći pripreme. Prvi cilj treba nam biti prolazak skupine, a nakon toga, što Bog da… U svakom slučaju mislim da je ova reprezentacija već napravila uspjeh plasmanom u Rusiju. A ako prođe skupinu, tko zna koji joj može biti domet.

Kako biste usporedili generaciju vatrenih i Hrvatsku danas?

Ne mogu reći koja je generacija kvalitetnija, ako me to konkretno pitate. Nogomet je uvijek bio nogomet, bez obzira na to koliko je sport napredovao. Nijedna momčad još uvijek ne leti po terenu, još uvijek svi trčimo. Mi smo jednom nogom bili u finalu, imali smo klasne igrače poput Šukera, Bobana, Prosinečkog, imali smo dobru generaciju igrača. A sada svaki navijač može nabrojiti naše igrače, Modrića, Perišića, Mandžukića, što znači da opet imamo dobru generaciju.

/ 21
Hrvatska nogometna reprezentacija uskoro više neće biti na HRT-u

Kakva su vaša sjećanja na ‘98.? Ćiro vas je pozvao u zadnji tren…

Pa ne bih baš rekao da me zvao u zadnji tren. Imao sam sportsku nesreću i ozlijedio trbušni zid na utakmici protiv Hajduka i bio sam izvan stroja neko vrijeme. Ćiro me ipak pozvao i na tome ću mu vječno biti zahvalan. Na pripremama za Svjetsko prvenstvo mučio sam se s ozljedom i, kada mi je Ćiro govorio: “Stani Goca, ne možeš više”, ja sam dodavao gas i govorio sebi da mogu. Na kraju me poveo u Francusku. Možda bih dobio još koju minutu više na SP-u da sam bio sto posto fit, ali ne žalim. Bio sam član jedne super generacije koja je ostvarila veliki uspjeh.

Kako je nastalo legendarno “ajmooo”?

Kako sam već rekao… ako nitko ne može, može Goca, ako nitko ne smije nešto pitati trenera, može Goca. Drago mi je ako su me ostali vidjeli kao motivatora ili nekog pokretača. Imam tada dojam kako je nešto pozitivno iza mene ostalo. Naravno, vidio sam taj video i meni je bio simpatičan.

Igrali ste i za reprezentaciju Jugoslavije?

Posljednje Svjetsko prvenstvo Jugoslavija je izborila 1990. godine, a igrao sam kvalifikacije. Ja sam igrao za Crvenu zvezdu i u Tuzli dobio crveni karton i 12 utakmica suspenzije. Nisam se nadao pozivu, odigrao sam tek zadnjih 6-7 utakmica za svoj tadašnji klub. Te smo godine protiv Hajduka osvojili Kup. Izbornik je bio Ivica Osim i poručeno mi je da ipak mogu očekivati poziv. On na kraju nije došao, ali nisam žalio za tim.

Imali ste zapaženu klupsku karijeru, gdje vam je bilo najbolje?

Lijepo mi je bilo svugdje, ali daleko najbolji osjećaj bio je igrati za Croatiju. Taj klub i Zagreb bili su mi iznad svega. Jako lijepo bilo mi je i dok sam tri godine igrao u Španjolskoj. Vigo je lijep grad na oceanu. Klima je bila savršena. Ipak, igrački je najbolji osjećaj bio igrati u Zagrebu, to je bilo nešto posebno. Karijeru sam počeo u Veležu. Tu sam imao sreću svlačionicu dijeliti s nekim od najboljih mostarskih nogometaša. Nakon toga prešao sam u Crvenu zvezdu u kojoj sam također igrao s dobrim igračima, a nakon toga prešao sam u Celtu. U Hrvatsku sam se prvo vratio u Hrvatski dragovoljac, na nagovor pokojnog Spajića.

U Dragovoljcu je isto bilo odlično. Tu su uz mene tada još igrali Peđa Jurić i Baka Slišković. Nakon toga došao sam u Croatiju u kojoj sam proveo lijepe godine. Uslijedio je novi odlazak u NK Zagreb, a nakon toga Osvaldo Ardiles pozvao me u Japan, odnosno u Yokohamu. Dok je vodio Croatiju, mediji i nisu baš bili korektni prema njemu. Ja sam ga nekoliko puta nastojao zaštititi, valjda me pozvao zbog toga da mi na neki način zahvali. Dobio sam tako priliku u odmaklim igračkim godinama nešto zaraditi. Vratio sam se u Zagreb na nekoliko mjeseci gdje sam bio član one generacije koju je vodio Cico i koja je postala prvak. Karijeru sam završio zadovoljan sa svime što sam uspio osvojiti i napraviti.

Dolazite iz glasovite mostarske škole nogometa koja je izbacila igrače poput Vladića, Marića, Bajevića, Bake Sliškovića, Semira Tuce… Gdje su Mostarci u nogometu danas, kao da su u zemlju propali?

Imao sam priliku početi igrati nogomet s nekim od najvećih igrača koji su ponikli u Mostaru. S mnogima od njih i danas sam u nekom kontaktu, super sam bio s Kuljom koji, nažalost, ima problema sa zdravljem, tu su onda Peđa Jurić, Semir Tuce, Vanja Gudelj… Nogomet je moj život, a neke od najboljih prijatelja imam iz vremena kada sam počeo karijeru u rodnom gradu.

Tijekom karijere imali ste problema s dijabetesom, kakav je bio život profesionalnog nogometaša s dijabetesom, kako se s time nosite danas?

Zeznuta je to bolest. Meni su je otkrili kada sam igrao za Crvenu zvezdu. Za dijabetes je prije svega potrebna disciplina. Oni koji ga imaju znaju o čemu govorim. S godinama sam se naučio s time nositi, pa i igrati profesionalno nogomet. Morate dobro poznavati svoje tijelo kako ne biste došli u situaciju da ne možete podići šalicu kave…

Živite u Mostaru?

Trenutačno više vremena provodim u Zagrebu, ali cijeli život, čim bih imao slobodna dva dana, ja sam dolazio u Mostar. To je moj rodni kraj u koji uvijek rado dolazim. To je moj grad i lijepe me uspomene i dobri ljudi uvijek vežu za njega. Mogu reći da živim na relaciji Zagreb – Mostar, u tim dvama gradovima najbolje se osjećam.

Kako provodite slobodno vrijeme, bavite li se i dalje nogometom?

U Zagrebu dva puta tjedno igram nogomet na Mladosti sa svojim društvom. Imamo lijepu ekipicu i rado se okupljamo. Jedno sam vrijeme radio kao pomoćni trener u Lokomotivi, ali trenutačno sam bez angažmana. Volio bih nešto raditi u nogometu, ako išta znam onda valjda znam nešto vezano za nogomet. Nadam se da ću uskoro naći neki angažman.