Jedna slabašna starica koja je, kada je njezin voljeni muž umro, otišla živjeti sa sinom, snahom i unukom.
Svakog dana njezin vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjura otkotrljao na pod, a juha iscurila iz šalice.
Sin i snaha joj nisu mogli pomoći, ali ih je živcirao nered koji je pravila. I jednog dana su rekli – što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali stol u kutu pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.
Jedne večeri, upravo prije večere, mala djevojčica je sjedila na podu igrajući se sa kockama.
“Što to praviš? – upitao ju je otac ozbiljno.
“Pravim mali stol za tebe i mamu” – odgovorila je, “Tako da možete sami jesti u kutu kada ja budem velika.”
U tom trenutku su postali svjesni onoga što su napravili i tuge koju su prouzrokovali.
Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela s njima. A kad bi komadić hrane pao na sto ili bi viljuška zalutala na pod, izgledalo je da više nitko ne mari za to.
Izvor: novizivot
