Home Društvo PRIČA KOJA SLAMA SRCE Očajna majka koja je izgubila sina u prometnoj...

PRIČA KOJA SLAMA SRCE Očajna majka koja je izgubila sina u prometnoj nesreći ima samo jednu želju: ‘Ne trebam ni auto, ni alat, samo mi vratite stvari iz crvene vrećice!’

SHARE

Tomašnica i Police Pirišće dva su sela jednako udaljena od Ozlja, prvo prema Karlovcu, a drugo prema Sloveniji. Onog trenutka kada je hladna Dobra u Tomašnici uzimala živote Antunu Matusaku (23) i Igoru Bošnjaku (27) iz prebrzog Golfa koji je u nju sletio s ceste, na svoje je dno povukla i jedno majčino srce u Policama Pirišću.
Igor bi se majci Blaženki Bošnjak (48) uvijek javio na poziv, ali 1. listopadske nedjelje nije. Znala je da je večer prije bio na rođendanu kod prvih susjeda, a rekli su joj da je s drugim prijateljem Tončijem u noći na nedjelju oko 3.30 sati s rođendana krenuo na kavu u dugoreški diskoklub, piše Jutarnji list.
U popodnevnim satima će joj javiti da je netko primijetio kako se kotač njegova srebrnog Golfa III nazire u rijeci. Koji sat kasnije mutna rijeka sakrit će i to pred policijskim istražiteljima, vatrogascima i HGSS-ovci koji će pristizati na teren. Dugo su se ronioci mučili dok su na vozilo okačili sajle velike dizalice, pa su ga izvlačili u noći pod reflektorima. Na suvozačevom mjestu bilo je jedno tijelo, ono Igorova prijatelja Tončija. Ni Igorovi ni Antunovi roditelji nisu znali što im je s djecom, no Antunovi su te večeri izgubili i nadu. Blaženkinu su ubili ronioci ATJ Lučko koji će sutradan s dna, tri metra od obale i na metar i pol dubine, izvući tijelo njezina sina.
Taj je dečko bio baš poseban, to svi kažu. Završio je za vodoinstalatera, ali se prekvalificirao za električara, jer je znao sa strujom. Odmah se zaposlio i bio je odličan radnik. Kada mu se pružila prilika da ode u Njemačku, iskoristio ju je. Od prve kune pa do posljednjeg eura koji je zaradio davao je majci, koja je morala brinuti i o dvije mlađe sestre i 13-godišnjem bratu. Bez njega ih majka ne bi mogla podići i školovati. Bdio je nad njome kada se oporavljala od dva tumora i moždanog udara i branio je od oca alkoholičara u trenucima kada mu je piće uzimalo razum. U Njemačkoj je uzeo godišnji kako bi svojima pripremio drva za zimu, poplaćao račune i ostavio im dovoljno novca za život do sljedećeg godišnjeg.
Zla rijeka
Nije Blaženki bilo lako ni prije udaje za zlostavljača. Rođena je u siromaštvu, nije bilo novca za više od petoga razreda osnovne škole, ali je zato počela raditi sa 15 u susjednoj Sloveniji. Nije je bilo sramota u selu tražiti komad kruha u dane kada djeci nije imala što staviti za stol. U tom mršavom, ispijenom, izmučenom i ranjenom tijelu gorio je još samo jedan mali plam, ali njega je onoga dana ugasila nabujala Dobra. Zlu rijeku nije mogla pogledati do 22. listopada, tada joj se približila prvi put, na Igorov rođendan. Odnijela je cvijeće i lampion na obalu s koje joj je uzela sina. Nekoliko dana kasnije otišla je na policiju tražiti da joj dopuste vidjeti vozilo, koje je zbog policijskog vještačenja bilo parkirano u garaži u Malom Erjavcu, inače sjedištu karlovačke interventne policije. Nisu joj dali. Došla je opet tri dana kasnije. Nisu joj dali ni tada.
Nije malo pješačiti 6 kilometara i 300 metara od kuće do ozaljske policije, ali došla je opet, i ponovno su joj rekli: ne. Susjed koji je sve to pratio više nije mogao gledati njezinu muku, posjeo ju je u auto, i njezina 13-godišnjaka, i odvezao u Mali Erjavec. Došla je pred vrata i rekla da će čekati dok je ne puste. Dala im je osobnu i domovnicu sina i čekala. Došli su po nju i rekli da može ući u garažu, a da s njom može i sin. Ta hrpa lima, nabacane stvari i prljava sjedala u njemu, međutim, najmanje je što je zanimalo Blaženku. Ona se došla uvjeriti u jedno – je li u prtljažniku još uvijek crvena najlonska vrećica.
Crvena najlon vrećica
– Ma ne zanima me auto, ne želim ga u svojem dvorištu, ni njegov alat iz gepeka ni gedore ni mašinice, ništa me ne zanima. Došla sam tamo zbog rola. Da, to je nešto što je moj sin Igor obožavao, nešto od čega se nije odvajao, ni kada je radio u Njemačkoj, ni kada je bio u Ozlju, pa ni posljednjeg dana svojega života. Evo, tu su slike na kartici njegova mobitela, vozio ih je i dan prije smrti. Samo sam to htjela, uzeti ih i staviti pored njegova groba – priča nam Blaženka. I vidjela ih je, tvrdi, baš tamo i baš onako kako ih je i on uvijek držao, u crvenoj najlonskoj vrećici svezanoj u čvor. Sve su stvari bila nabacane naprijed preko preklopljenih stražnjih sjedala. Ne zna kako je ta vrećica ostala sama iza, ali nije joj to bilo važno kada je primijetila kako se iz nje naziru kotačići. Vidio ih je, dodaje, i njezin dječak. Pitala ga je želi li u dvorištu gledati toga Golfa i svakoga dana nanovo proživljavati noć u koju mu je odvezao brata. Maleni je rekao da ne želi. Tada je zaplakao. Onaj ugasli plamičak u Blaženkinu srcu s tim rolama kao da je na tren opet zatitrao.
– Pamtim sve. Kad sam ušla, desno od auta je bio čamac, lijevo željezna ograda. Na haubi auta zaboden komad drva. Prednje staklo na vozačevoj strani cijelo, na suvozačkoj napuknuto, volan cijeli, staklo s njegove strane razbijeno, s Tončekove strane napuhnut jastuk, a pojas kojim je bio vezan prerezan. Moj Igor nije bio vezan, pa je pojas bio cijeli, a jastuk se tek malo otvorio. Stražnja sjedala prebačena su bila naprijed i sve stvari nabacane preko njega. Samo vrećica s rolama je ostala iza – ponavlja žena. Nije ih mogla uzeti, morala je pričekati kraj istrage i do tada se vratiti u svoju svakodnevicu. Bili su to oni dani kada suprug nije bio na psihijatriji ni u zatvoru.
– Stjerao me ovdje u kut, pokazao na sliku mrtvog sina i kazao: “Nema ti Igora, sada te više nema tko braniti, krepaj, kurvo!” govori jadnica. Nije se ona bojala novih batina, uostalom mjesec dana provela je u sigurnoj kući s djecom, pa je i tada s Igorom molila suca da dopusti da se obitelj opet spoji. Mogla se, kaže, sto puta rastati do sada, ali nije htjela zbog djece. Smatrala je da je bolje da imaju i takvog oca nego nikakvog. Zato ga trpi svih 29 godina. Ovo “kurvo” i “krepaj” su joj kao dobro jutro i laka noć. To odavno više ne boli. No, ovoga puta dirnuo je u Igora. Doista, ne može je više braniti, no toga je trenutka shvatila da ni ona ne može braniti Igora, ne može zaštititi od nasilnika čak ni svoju uspomenu na mrtvoga sina. I to je bio trenutak kada joj se srušio svijet.
– Tada sam to učinila. Ja nemam što kriti – kaže i na mali kuhinjski stol stavi još jedan dokument. Oltar uspomena
Mučno je bilo čitati liječnički nalaz s karlovačke psihijatrije u kojemu se opisuje koliko je toga dana uzela tableta u pokušaju da okonča svoje muke, pa dalje od prva dva, tri reda nismo ni čitali. Učas je na tom stolu bilo još važnih dokumenata, nalaz obdukcije na Igorovom tijelu, njegov novčanik s osobnom iskaznicom, bankovnom karticom i nekoliko novčanica po 200 kuna. One su netaknute, iako bi njima bez problema žena napunila svoj prazni hladnjak. Stavila je tu i prometnu od Golfa i hrpu nekih drugih njoj bitnih dokumenata, preteških za taj klimavi stol. Samo je pričala i odnekud ih izvlačila i ponavljala da nema što kriti. Bio je to pladanj na koji je malo-pomalo slagala svu svoju gorčinu, umiješanu u nešto bijesa i more tuge.
Liječnici su je spasili. Bio je četvrtak. Na petak su je zvali iz policije. Javila se iz bolničkog kreveta. Rekli su joj da može doći po Golf. Trebala je ostati u bolnici sedam dana. I ostat će, jer će se u bolnicu vratiti nakon tih nekoliko sati koliko je dobila za izlazak. Dovoljno joj je jedno popodne, misli si, da ode u Mali Erjavec, uzme role, odnese ih na grob, i vrati se u bolnicu. Otišla je opet s najmlađim djetetom i susjedom u Mali Erjavec. Auto je sada bio u drugoj garaži, a sjedala više nisu bila polegnuta.
– Tražila sam samo role. A onda je sin podigao praznu vrećicu: “Mama, nema ih”. I opet je zaplakao. Pitala sam policajca gdje su, a on je rekao da je sve tu kako je i bilo. Ali nije, ja znam da nije, jer sam ih vidjela, a sada ih nema. Kamo su nestale, tko ih je uzeo? To su role moga sina – priča nam Blaženka pogledavajući sinovljevu sliku na hladnjaku čiji je gornji dio postao pravi mali oltar uspomena na pokojnog Igora. Savjetovali su joj sami policajci da nestanak prijavi u postaji u Ozlju, pa je to i učinila. Nekoliko dana nije se događalo ništa, pa je opet došla pitati jesu li što otkrili. No, nisu je dočekale dobre vijesti, policijski službenici kazali su joj kako imaju svjedoke da je jedna rola ispala u vodu još tijekom izvlačenja vozila.
– Ali gdje je onda druga. Kako je ispala iz vrećice, a nije s vrećicom. Zašto nije nađena na dnu poslije, kako je nađena registracija, koje nije otplutala iako je lakša. Na dnu Dobre još ima utičnica iz njegove kutije za alat, zašto onda nema rola. Gdje su role moga sina? Pitala sam ih to stoput i stoput su mi rekli da nisu ni bile u vrećici, ali ja znam što sam vidjela. I moj najmlađi sin zna što je vidio – govori Blaženka ogorčeno. U međuvremenu ona je preuzela Golfa, jer su joj iz policije, kaže, rekli da će ga u protivnom odvesti na lager u Jastrebarsko i naplaćivati joj ležarinu. No, nije ga željela u dvorištu, pa ga je vučna služba ostavila na jednom parikiralištu u Ozlju. Ona je kući ponijela samo praznu crvenu vrećicu.
– Moga Igora više nema i svjesna sam toga, ne tražim krivca za njegovu smrt. Ne krivim policiju, ne optužujem nikoga za krađu. Siromašna sam, neškolovana i slaba. Ali, poštena sam. Zahvalna sam svima koji su nam godinama pomagali, i Crvenom križu i gradonačelnici i onoj baki koja je od svojih 20 kuna dala 10 da moj sin ima dostojanstven sprovod. I reći ću vam to, makar nisam nikome. Iz auta je nestalo još nešto, ali to ne spominjem, jer mi nije važno. Znamo za to samo ja i onaj tko je to uzeo. I ne tražim to, i ništa ne tražim. Ali, za role molim. Preklinjem. Spremna sam kleknuti i poljubiti mu ruke, ne želim zlo, opraštam unaprijed, samo neka ih vrati. Neka ih u noći, kada svi spavamo, ostavi pred mojim vratima i ode. Nitko neće znati. Molim te, vrati mi role, to su role moga sina – vapi Blaženka skrušeno sklapajući ruke.
Oprečne informacije
Njezine oči ne plaču, no teško u njih čovjek može gledati, a da ne zasuzi. I teško je ne poželjeti otići u prvu trgovinu i kupiti najbolje role s najgornje police, iste kao Igorove, sive s bijelim platformama i crvenim kotačima, samo da prestane sva ta gorčina i bijes i toliko tuge. Kad bi se s njima mogle kupiti i uspomene. U međuvremenu, ona je preuzela Golfa, jer su joj iz policije, kaže, rekli da će ga u protivnom odvesti na lager u Jastrebarsko i naplaćivati joj ležarinu. No, nije ga željela u dvorištu, pa ga je vučna služba ostavila na jednom parkiralištu u Ozlju. Ona je kući ponijela samo praznu crvenu vrećicu, piše Jutarnji list.
Gdje su role njezina sina Igora? Iz karlovačke policije stižu potpuno oprečne informacije od onih koje nam je ispričala majka. Potvrđuju da su zaprimili prijavu 48-godišnjakinje po kojoj su postupali, no navode da su utvrdili “da se u vozilu nakon izvlačenja vozila iz vode i tijekom vršenja očevida nisu nalazile role, već su iste prilikom izvlačenja vozila iz vode ispale u vodu”. O tome su, navode, upoznali 48-godišnjakinju te obavijestili Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu. Prema tome, role se u vrećici u policijskim prostorijama nisu mogle naći jer do tamo nisu ni stigle, te se ne nalaze na popisu predmeta koji je sastavljen na očevidu, dan nakon nesreće.
U izvješću policije po prijavi Blaženke Bošnjak tužiteljstvu navode se i svjedoci koji su vidjeli kako role padaju u vodu, no Blaženki to nije dovoljno. Ona neće stati tražiti sve dok se netko ne smiluje. Čovjek ili rijeka?