Posljednjih nekoliko godina nažalost je veliki trend odlaska ljudi s naših prostora trbuhom za kruhom u inozemstvo.
Različite su priče onih koji odu. Neki se jednostavno toliko dobro snađu, da se nažalost nikada ne žele vratiti svome rodnom kraju, drugi se nakon što vide da ni u inozemstvu nije baš lako kao što se priča, ubrzo se vraćaju, dok neki odlaze bez dužih planova na određeno vrijeme riješiti si neke životne probleme, i s nadom povratka svome rodnom zavičaju. S jednim hercegovcem, koji pripada ovoj trećoj skupini smo jutros i razgovarali, no želio je ostati anoniman.
Upitali smo ga za početak kako se odlučio na odlazak u Irsku.
–Za odlazak sam se odlučio zajedno sa suprugom zbog financijske situacije u kojoj smo se našli. Tek smo se oženili ja sam bio bez posla, a ona je radila za mizernu plaću godinama. Živjeli smo u iznajmljenom stanu i imali kredit. Već dugo sam poznavao jednoga prijatelja u Irskoj, pa smo počeli polako i razmišljati o odlasku. Obavio sam poziv i tu je priča počela. Moram vam kazati da u Irsku nisam otišao zato što je volim, kaže za Hercu ovaj mladi Heregovac.
Jel bilo teško otići iz svoje Hercegovine, napustiti obitelj, prijatelje, svoj rodni kraj.
-Naravno da je bilo teško ostaviti sve iza sebe i krenuti u daleki svijet. Ostaviti sve što si čitav život volio, gdje si navikao biti, i bez čega nisi mogao. Ali na prvo mjesto morali smo stavit sebe. Morali smo gledati na budućnost jer smo jos mladi i mislili smo da je najbolje otići i jednostavno probati. Uvijek se imaš gdje vratiti. To nam je bila zvijezda vodilja na neki način i neko smirenje u duši.
Što te dočekalo u Irskoj? Koliko je težak posao koji radiš?
-Pozdravili smo se sa obitelji i prijateljima i sjeli na avion. Prvi put smo letjeli i oboje prvi put napuštamo Hercegovinu, naravno sa suzama u očima. U Irskoj su me dočekali prijatelji kod kojih smo bili prvih nekoliko mjeseci dok nismo, što se ono kod nas kaže “stali na zelenu granu”. U početku nije bilo lako, je smo napustili svoj dom i bili smo previše nostalgični, ali nakon nekog vremena nostalgija popustila i morali smo početi stavljati sebe u prvi plan i misliti samo na budučnost. Ljudi u Irskoj su susretljivi i opušteni i nekako dobiješ dojam da su slični nama, ali naravno od naših ljudi nema boljih. Vrijeme i hrana su totalna razlika, a godišnja doba se promijene par puta u danu. Skoro svaki dan pada kiša i budući da nemamo auto, glavna oprema nam je kišobran, jer ni sam neznaš kada će krenuti padati. Posao koji radimo, Bogu hvala nije težak jer ipak kad pomisliš i sjetiš se zašto si došao i što si sve ostavio iza sebe, radio bi i mnogo teže nego što sada jest.
Što je prednost života u Irskoj, a što života u Hercegovini?
-Život u Irskoj nije toliko zanimljiv kao kod nas, što se tiče društvenog pitanja. Živimo u mjestu od 6000 ljudi pa nam se se nekako čini da su ljudi više zatvoreni među svoja četiri zida i nisu socijalno otvoreni kao mi u Hercegovini. Ipak smo mi u Hercegovini više opušteniji i po meni normalniji narod, što se tiče susjedskih odnosa. Ovo nam je bio prvi Božić da nismo sa svojima i sve ti nekako nedostaje, pogotovo u ovo blagdansko vrijeme. Kao što kaže naš Mate Bulić: “Nema mi na tuđoj grudi, običaja mojih ljudi!” Fale ti naši stari običaji kojih kod nas ima na pretek, a koje Irci jednostavno nemaju. Jedina prednost života u Irskoj je taj standard, koji oni imaju a mi nemamo, i to je jedina stvar koja može nekoga privući na odlazak.
Čovjek koji ode raditi u inozemstvo, jel planira povratak doma nakon izvjesnog vremena ili uopće ne postoje nikakvi planovi?
-Kada smo tek otišli u Irsku, a evo biti će za koji dan sedam punih mjeseci, znali smo i bili smo svjesni da je to drastičan korak. Išli smo s razmišljanjem da idemo probati nekoliko godina pa što bude. Iskreno uštedjeti se može nešto i to je jedina stvar koja nas drži u Irskoj, ali bi preporučio svima da ne napuštaju svoj dom ako baš ne dođu do zida kao što smi mi došli. Nikada mi nebi palo napamet napustit svoj dom da nisam bio primoran otići, bar na neko vrijeme. Opet ću ponoviti to da se uvijek imamo gdje vratiti i da nas netko čeka raširenih ruku. Ponavljam, nismo otišli u Irsku zato što je volimo. Svugdje je lijepo ali doma je najljepše, kazao je na kraju razgovora za Hercu sugovornik iz Irske.
izvor:herca.com.hr
