Home Društvo Nakon predstavljanja knjige Višnje Starešine: Može li se Hrvatska konačno osloboditi utjecaja...

Nakon predstavljanja knjige Višnje Starešine: Može li se Hrvatska konačno osloboditi utjecaja KOS-a?

SHARE

Ako ste ovih dana prolazili zagrebačkim središtem i pokušali u izlozima knjižara, među najnovijim izdanjima domaćih i stranih autora (Ishiguro, Mandić, Šerbedžija), pronaći knjigu hrvatske novinarke Višnje Starešine ‘Hrvati pod KOS-ovim krilom: završni račun Haaškoga suda’ vrlo brzo ste mogli zaključiti da taj mali pothvat nije dao rezultat, piše Marko Curać u Hrvatskom tjedniku od 21. prosinca 2017.

Kratko rečeno, te knjige, koja je svojevrsni vodič kroz manipulacije i falsifikate pred haaškim sudom, kroz politički motivirane optužnice, montirane procese, mnoge nepravedne presude, u izdanju Avid media i Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS), u izlozima knjižara jednostavno nema, unatoč tome što je uz izuzetnu posjećenost predstavljena 11. prosinca u velikoj dvorani toga sveučilišta.

Tom prilikom govorili su rektor HKS-a Željko Tanjić, britanski povjesničar Robin Harris, saborski zastupnik Ivo Stier i autorica knjige, koja je analizirajući presude, transkripte, sjećanja i drugu relevantnu literaturu došla do zaključka da je Haaški sud bio arena za djelovanje obavještajnih služba, koje su vodile rat poslije rata, posebno KOS-a (Kontraobavještajne službe JNA).

Robin Harris smatra da knjiga Hrvati pod KOS-ovim krilom ne može biti ‘aktualnija i potrebnija’. Po njegovim riječima Hrvatska se danas osjeća ‘ošamućeno i napušteno’ i normalno je da se ljudi pitaju: ‘Zašto se Hrvatska našla u ovome položaju?’ Na to pitanje u završnome poglavlju knjige (Epilog) daje odgovor autorica.

‘Hrvatska država i njezine institucije bile su u najboljemu slučaju promatrači zbivanja, tuđih poteza i operacija, u skladu s načelom koje je neprestano promicao nekadašnji Vladin savjetnik za suradnju s Haaškim sudom, a kasnije predsjednik države dr. Ivo Josipović‘. Njegova je poznata izreka, kako podsjeća Starešina: ‘Pustimo gospođu tužiteljicu da dovrši posao. Poslije ćemo kritizirati’. No kritički govoreći je li samo na njemu odgovornost, što se sve propustilo učiniti nakon što je sišao s vlasti i koji su razlozi tome? Može li se tražiti zapravo razloge u onome ‘krilu’ iz naslova knjige koje, po nekim analitičarima, nije samo natkrililo Haaški sud nego i hrvatsku državu? Jedan čitav ansambl u Hrvatskoj dugo i uporno svira jednu te istu ariju i na razne se načine suprotstavlja svakoj suverenističkoj hrvatskoj politici i demokratizaciji društva, nastojeći ga zadržati u okovima socijalističke paradigme. Starešina se opravdano pita: vjeruje li uistinu netko da tajni svjedok Haaškog suda Stipe Mesić nije znao kako su teze o hrvatsko-srpskoj podjeli krivnje i dogovoru Tuđman – Milošević o podjeli BiH dio ‘opernih’ arija koje je plasirao KOS i da nije znao što znači kad on, kao visoko pozicionirani hrvatski političar iz razdoblja stvaranja hrvatske države, potvrđuje KOS-ove arije pred Haaškim tužiteljstvom? Još je teže povjerovati, kako tvrdi autorica knjige, da nekadašnji ponosni Titov gardist i profesor procesnoga kaznenog prava dr. Ivo Josipović nije znao što znači iz hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde izbaciti ulogu KOS-a.

‘U cijeloj tužbi, tzv. Memorijalu koji sadrži više od 2000 stranica teksta, ni na koji način nije obrađena uloga KOS-a, iako je to bilo zadano u samoj najavi tužbe iz 1999. godine’, podsjeća Starešina. Treće ime koje apostrofira u epilogu knjizi jest tužitelj iz vremena komunizma, vojni tužitelj HV-a i naposljetku glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić.

Pita se: je li moguće povjerovati da nitko u hrvatskome institucionalnom vrhu nije prepoznao kakve su zamke srpskoga zakona o tzv. univerzalnoj nadležnosti iz 2003. preko kojega je Beograd najprije izmanipulirao, preusmjerio, a potom i ‘ubio’ haaško suđenje i istrage za zločine u Vukovaru, da bi se nakon toga pokušao nametnuti kao univerzalni sudac za sve zločine na području bivše Jugoslavije pa ni lukavi Mladen Bajić, koji se najprije ‘odrekao procesuiranja zločina na Ovčari i sve pripadajuće haaške dokumentacije, prepustivši slučaj Vukovar Beogradu i Haagu? I ne samo to nego se Sporazumom o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, koji je 2006. godine zaključio sa srbijanskim tužiteljem za ratne zločine Vladimirom Vukčevićem, Hrvatska odrekla nadležnosti i za srpske zločine nad Hvatima u logorima na teritoriju Srbije.

Kako povjerovati, pita se nadalje, da taj vješti hrvatski državni odvjetnik, miljenik Carie Del Ponte, nije uspio pronaći i optužiti počinitelje zločina nad Srbima u Varivodama, Gruborima, Medačkome džepu, Osijeku i Sisku…, već je čekao da Haaško tužiteljstvo zatraži procesuiranje zapovjednika obrane hrvatskih gradova na prvoj ratnoj crti, već je potom počeo dovoditi na optuženičku klupu zapovjednike operacija ili obrane hrvatskih gradova (Glavaš, Brodarac, Milanković, Norac…) a ubojice kao ključne svjedoke protiv njih. I tako je pred hrvatskim sudovima neizravno afirmirao tezu o hrvatskom oslobodilačkom ratu kao zločinačkom pothvatu. Je li moguće da baš nigdje u spisima Mladen Bajić nije naišao na osnovne sumnje protiv nekoga oficira KOS-a, a baš oni vire iza svakoga ugla, iza svake likvidacije, iza svakog logora… Ne, lukavi Bajić vjerojatno je samo osluškivao bilo sustava i djelovao u skladu s njegovim željama’, konstatira Starešina.