Novinarstvo je jedno od onih zanimanja za koje mnogi misle da je lako i da se njime može baviti svatko. I apsolutno su u pravu jer je to profesija koja zahtijeva najviše dobre volje, želje za istraživanjem odnosno traganjem za istinom. Znanje je o struci, naravno, poželjno kao i svako dodatno znanje. No sama srž novinarstva, želja za istraživanjem, za istinom, nalazi se u svima nama. Svjedoci smo kako u svijetu pa tako i kod nas je sve više (lokalnih) portala čija je svrha informiranje (lokalnog) stanovništva o društveno-političkim, sportskim i kulturnim događanjima na (geo) području koje pokrivaju mada često znaju izaći iz tih okvira. Danas svi bruje o hibridnom ratu, „fake“ vijestima i sličnim pojavama koje običnom laiku zvuče kao neka teorija zavjere, nešto nepojmljivo ili u jednu ruku nerazumno. Kod mene doma ne prođe dan da me baba ne u pita što je taj „majnstrim“(mainstream). I ona, onako stara ali i dalje „bistra“, razumije da se nešto događa sa „svijetom“ i nama. Kroz priču vidim da je svjesna da smo upali u globalnu rupu u kojoj interni i eksterni čimbenici preko svojih instrumenata grade neki novi „svijet“, poredak i pravila. I moja baba zna da su novinarstvo i mediji danas jedna vrsta „oružja“ s kojim se ostvaruju određeni interesi. Vođeni tim naši „politički oci“su shvatili da je za ostvarivanje političkih ciljeva potrebna medijska mašinerija. Tako na području općine Čapljina postoji par portala i svaki od njih je režimski odnosno poltronski glasnik svoje stranke. Sve stranke su se rasporedile i imaju svoje glasnike preko kojih se dolazi do svojih potencijalnih glasača i pristaša. Sve hrvatske stranke u Čapljini imaju svoj portal, izuzev HDZ 1990 Čapljina, pretpostavljam jer su lijeni i općenito nezainteresirani za događanja u Čapljini. Nažalost. Treba napomenuti da su oni često u „informativnoj i interesnoj fuziji“ s čapljinskim HSP-om. Također treba napomenuti da je sve ovo kao neka javna tajna i da ti portali djeluju u pravilu kao latentni igrači svojih političkih doajena.
Godinama gledam kako se svi ti portali preko svojih vijesti služe raznim difamacijama i obmanama čapljinske javnosti, naravno u cilju ostvarivanja svojih interesa i ciljeva što je jasno i logično no u svemu uvijek postoje neka pravila i granice. Granica ne samo da je pređena već „spaljena“ sa viješću u kojoj je jedna osoba obrisana, ne izrezana, obrisana u potpunosti sa fotografije prilikom jednog irelevantnog informativnog članka. Ta osoba se može nekome sviđati ili ne ali brisanje je nešto što mi liči na neka nedemokratska društva a mi se kunemo u nešto sasvim drugačije. Kakvu poruku nosi novinar brisanjem osobe s fotografije ? Pitanje je odakle dolazi ta potreba za brisanjem osobe. Pitam se je li možda naše društvo i novinarstvo sjevernokorejizirano !? Vjerovatno, jer obmane, difamacije, dodvoravanje, medijsko izgrađivanje kulta ličnosti istaknutih pojedinaca je dio čapljinskog novinarstva. Ne tvrdim da smo izolirani slučaj i da toga nema nigdje (S.Koreja) ali vjerujem da većina u Čapljini ove pojave ne smatra normalnim. Valjda se ne varam.
Stoga moram izraziti ovom prilikom žaljenje jer novinarstvo kao moja profesija u mom gradu, u mojoj Čapljini je na izdisaju samo je to sviju strah reći na glas ! Dok o tome razmišljam u sebi pjevušim : Gdje je nestao čovjek… ?
Napomena: Tekst je pismo čitatelja portala poskok.info. Naše režimske službe već tragaju za njim
