Odgovarajući na građanske inicijative koje navode zabrinutost zbog zdravstvenih učinaka promjene vremena dvaput godišnje, u nacrtu rezolucije zastupnici pozivaju Komisiju da predloži obustavu prakse ljetnog računanja vremena, piše t portal.
U Europskom parlamentu, uslijed sve više dokaza o negativnom utjecaju pomicanja sata dva puta godišnje, postoji snažna podrška promjeni direktive Europske komisije i ukidanju te prakse.
Zagovornici ukidanja ističu kako, osim negativnog utjecaja na ljudski bioritam, pomicanje kazaljki na satu dovodi do većeg broja prometnih nesreća, više poremećaja u obiteljima, kao i pada produktivnosti na radnom mjestu. Pored toga, zagovornici ukidanja ističu kako je pomicanje sata uvedeno u cilju uštede energije, no taj cilj, prema njima, nikad nije ispunjen.
Ljetno računanje vremena široko je rasprostranjen službeni vremenski sustav u kojem se tijekom ljetnih mjeseci kazaljke prebacuju obično za jedan sat unaprijed u odnosu na mjesno standardno vrijeme.
Svrha je toga postupka bolja usklađenost između sati dnevnog svjetla te radnog vremena i školske nastave. Tako, umjesto ranojutarnjeg dnevnog svjetla, za kojeg većina ljudi još spava, ostaje sat dnevnog svjetla više za večernje aktivnosti. Ljetno računanje vremena češće se koristi u umjerenom pojasu zbog zamjetne razlike između broja sati dnevnog svjetla u različitim godišnjim dobima.
Vlade ga obično opravdavaju kao mjeru uštede energije jer se njime omogućuje učinkovitije korištenje prirodnog sunčevog svjetla u ljetnim mjesecima.
Ljetno računanje vremena prvi put 1784. godine spomenuo je Benjamin Franklin u jednom pismu urednicima lista Journal of Paris, no kako je bila riječ o šaljivom članku, nije jasno je li Franklin doista želio tako nešto predložiti Francuzima.
Ovaj je sustav pak ozbiljno predložio William Willett u novinskom članku naslovljenom ‘Waste of Daylight’ (Gubitak dnevnog svjetla), objavljenom 1907. godine, no on nije uspio uvjeriti britansku vladu da ga prihvati unatoč nemalom lobiranju.
Zamisao o ljetnom računanju vremena prvi put ostvarena je u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata od 30. travnja do 1. listopada 1916. godine, a ubrzo je taj primjer slijedila Velika Britanija.
Od 2002. godine Europska unija odredila je zadnju nedjelju ožujka kao početak i zadnju nedjelju listopada kao završetak ljetnog računanja vremena. Ta odluka, kao i isplativost ljetnog računanja vremena uopće, trebala je biti preispitana 2007. godine, ali još uvijek nije donesena konačna odluka.
Na hrvatskom tlu ljetno računanje vremena prvi put se koristilo od 1916. do 1918., za vrijeme austrougarske vladavine, a korišteno je i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije te za vrijeme NDH.
Od 1983. u bivšoj Jugoslaviji, pa samim time i u Hrvatskoj, ponovno je uvedeno ljetno računanje vremena, a ta je praksa nastavljena i nakon osamostaljenja, piše t portal.
