Odgajateljice u dječjim vrtićima imaju privilegiju da cijeli svoj radni vijek provedu upravo u društvu djece. Detaljnije o dječjim vrtićima, poslu odgajatelja, važnosti igre donosi studentica Odnosa s javnostima, Nikoleta Zec u razgovoru s odgajateljicama i mentoricama dječjeg vrtića “Radost”, Vesnom Ribić i Dianom Tot, koje vode mješovitu skupinu u kojoj je integriran vjerski odgoj. Napomenule su što je danas važno u odgoju djeteta, je li im trebamo biti prijatelji ili se ipak mora znati tko je roditelj, a tko dijete. Kakvu neverbalnu poruku šaljemo djetetu kada tipkamo na mobitel i odgovaramo na njihova pitanja?
Vesna: Poštovati dijete i prihvatiti ga onakvim kakvo jest, te prepoznati njegove jake strane i razvijati ih. Poticati samopoštovanje kao i odgajati dijete za dobrotu jedna je od najvažnijih uloga odgajatelja.
Diana: Mi smo suigrači, pomagači, koordinatori, „roditelji“ i promatrači ali i osobe od povjerenja. Biti odgajatelj nije samo posao, to je poziv koji živiš.
Djetinjstvo je kamen temeljac, period života od iznimne važnosti za svakog pojedinca a prva asocijacija na taj period je upravo igra. Koliko je važna igra?
Diana: Na igru treba gledati kao najvažniji posao odraslog. Djeca su u vrtiću zaposlena tijekom cijelog dana. Igrajući se djeca rade. Usvajaju brojne vještine i sposobnosti, postaju kompetentnija. Svakodnevnim simboličkim igrama dijete razvija govor, usvaja komunikacijske vještine, proigrava životne situacije ulazeći u njih igrom.
Koliko je važna komunikacija na relaciji roditeljodgajatelj?
Vesna: Kvalitetna komunikacija između odgajatelja i roditelja doprinosi boljem razumijevanju djece, ali pomaže i odraslima da uđu u proces “učenja“ i osvijeste svoje kvalitete, ali i promišljaju o nedostacima u odgoju djece. Vrtić je zajednica koja uči, raste i razvija se na zajedništvu različitih. Informativni kutići, kreativni kutići, roditeljski sastanci i individualni razgovori po potrebi te zajedničke akcije, sve se to nudi roditeljima kao mogućnost u kojoj treba sudjelovati. Roditelji, u ljubavi i nastojanjima za svoje dijete nemojte zaboraviti na odgajatelje koji, dok vas nema rade, najvažniji posao na svijetu – brinu se o vašoj djeci i vole ih.
Smatrate li da sveprisutniji ubrzani tempo života utječe na opći razvoj dijeteta i u kojoj mjeri?
Diana: Sadašnje generacije „ubrzanih“ roditelja susreću se s nekim zbunjujućim pravilima u odgoju. Od dotadašnjeg autoritativnog odgoja prešli su na tzv. popustljivi odgoj u kojemu se najveća briga posvećuje ugađanju djeci i zaštiti djece od povreda pa i najmanjih. Već kod male djece primjećene su posljedice dinamičnog ritma života: glavobolje, mučnine, nesanice, tuga, poremećaji u prehrani. Djeci roditelji postaju prijatelji koji im se ne usude zamjeriti postavljanjem granica i zabranama. Želimo da nas dijete posluša, ali dok mu govorimo tipkamo po mobitelu, govorimo mu ali ga ne gledamo. Riječi nam govore jedno a neverbalna komunikacija šalje poruku – važnije mi je nešto drugo od razgovora s tobom. Važno je stoga osvijestiti kako komuniciramo, kako rješavamo probleme, kako se odnosimo prema drugim ljudima.
Doškolovale ste se na KBF Split za odgojiteljicu u vjeri te vodite mješovitu skupinu koja je obogaćena vjerskim sadržajima. Što uključuje program katoličkovjerskog odgoja?
Vesna: Vjerski odgoj je sastavni dio integriranog humanističkog kurikuluma, te kao takav potiče sve razvoje djeteta. Bog je ljubav, biti ljubljen i prihvaćen je suštinska potreba čovjeka. Prepoznavanje djetetove individualnosti, bezuvjetna ljubav, dijeljenje i praštanje pridonose psihofizičkoj i duhovnoj stabilnosti djeteta.
Pedagoški standard u predškolskim ustanovama propisuje kako u vrtićkim grupama ne smije biti više od 20 djece. Kakva je situacija u Vašoj grupi?
Nadamo se da će pedagoški standardi zaživjeti dok mi ne odemo u mirovinu.
