Home Nekategorizirano Don Željko Majić: Odgovor na Osvrt Vijesti.ba

Don Željko Majić: Odgovor na Osvrt Vijesti.ba

SHARE

Portal Vijesti.ba, 2. veljače 2018., u rubrici: Komentari – Osvrt na polemiku, donosi članak naslovljen: „Hercegbosanska realnost don Željka Majića: rušenje džamije legalno, ali obnova je ilegalna“. Članak nije potpisan punim imenom i prezimenom nego samo inicijalima: A.V. Stoga ću za potrebe ovoga članka, ne/potpisnika tako i oslovljavati A.V.

Pročitavši ovu “objavu“, čovjeku odmah na pamet dolazi asocijacija na humorističku tv seriju s naslovom: Lud, zbunjen, normalan. Tko je ovdje „lud“, „zbunjen“ ili „normalan“ (A.V. veli da me je „suludo uvjeravati“ i da su moja pozivanja na poštovanje sudskih odluka „tragikomična“), prepustit ću osobnom zaključku svakoga pojedinog čitatelja. Kada bih se držao narodne poslovice koja kaže da je gluhu šaptati i ćoravu namigivati, uzaludan posao, onda zasigurno ne bih trebao odgovarati. Budući da se ovdje ne radi o nestašnosti i humoru nekoga novinara početnika, nego o vrlo opasnu podmetanju – izvrtanju istine i kleveti, promoviranju onoga što istina nije, valja se još jednom zadržati na temi.

Rušenje džamije legalno, a obnova ilegalna. A.V. ili uredništvo (svejedno) ovu su klevetu stavili u naslov, a u tekstu su to obrazložili ovim riječima: „On u vezi sa Carevom džamijom u Stocu navodi da je Vrhovni sud FBiH 7. veljače 2007. presudio da je džamija u Stocu, srušena 1993. a ilegalno obnovljena 2002./2003. Don Majić naravno ne navodi ko je džamiju srušio, ali zato primjećuje da je ilegalno obnovljena. Dakle, po Majiću rušenje džamije od strane HVO-a je legalno a obnova ilegalna. Takoreć, Majiću je problematičnija (ilegalna) obnova od legalnog rušenja džamije od strane HVO.“

Budući da me je glavni imam optužio da, kada se pozivam na Ministarstvo prosvjete i sporta F BiH, „selektivno“, pristupam „zakonima nadležnih organa“, u tekst sam uključio i pitanje Careve džamije u Stocu. Smatrao sam uputnim da njega, koji se izrijekom zalaže za to “da se zakoni nadležnih organa trebaju poštovati i provoditi, svugdje i u svakom primjeru“ na konkretnu primjeru, iz te iste stolačke stvarnosti, podsjetim na odluku Vrhovnoga suda ostavljajući čitateljima da sami donesu zaključak o selektivnosti. A.V. je ovo iskoristio da me zlobno prikaže kao osobu kojoj je „rušenje džamije od strane HVO-a legalno a obnova ilegalna“. Prigovara mi da ne navodim tko je džamiju srušio, a ne prihvaća povijesnu istinu (ako ne vjeruje hrvatskim povjesničarima neka konzultira bošnjačke, npr. Hivziju Hasandedića) da je ta džamija sagrađena na temeljima kršćanske crkve. I upravo je za to, u vremenu kada je bilo aktualno pitanje obnove džamije, Biskupski ordinarijat u Mostaru pisao „da se na tom prostoru, zbog povijesne činjenice, nakon žalosna rušenja crkve pa onda žalosna rušenja džamije, ne treba graditi nikakav vjerski objekt“ tumačeći to ovako: “Ni prema islamskom ni prema kršćanskom učenju nije džamiji mjesto ni na kršćanskoj crkvi, ni na kršćanskom groblju. Niti je kršćanskoj crkvi mjesto na islamskoj džamiji ni na islamskom haremu. Ako se to radi nasilno, onda je to zločin!” A da je na mjestu predratne i današnje džamije bila crkva, osim povijesnih izvora, govore i temelji trobrodne kršćanske crkve koji su bili vidljivi prije poslijeratne obnove džamije, kao i pronađeni kalež na tom lokalitetu. No A.V. u „istinitost tog navoda ne uzlazi“.

Bosna i Hercegovina nemoguća država. Ovu mi je neistinu prvi pripisao ef. Šabanović te se sada donosi kao nepobitna činjenica. Za potrebu ovoga članka konzultirao sam i Kazneni zakon F BiH. Kada bi i bila istina da sam to rekao, ne bi me se moglo kazneno goniti. Državu možeš komentirati, kritizirati, ali ne smiješ je vojno napadati ili špijunski potkapati. A ova njihova tvrdnja još je jedna neistina – kleveta. Naime, nigdje, kako u prvom službenom tako ni drugom osobnom dopisu, nisam upotrijebio riječ „nemoguća“. Ali da sam pisao, i sada ću ponoviti, da „ova država ima dubokih problema i da ju je teško prepoznati kao pravno uređenu državu“, to jesam. I vjerujem da u ovom nisam usamljen; da je velikoj većini građana, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest, ovo više nego očito i otužno. Baš kao što je, ne samo otužno nego i uznemiravajuće, bilo čuti člana predsjedništva iz reda bošnjačkoga naroda, Bakira Izetbegovića, koji u HTV-oj emisiji Nedjeljom u 2, 4. veljače ove godine, bez imalo zadrške govori o mogućnosti rata ako Hrvati ustraju u želji da imaju vlastiti entitet u sastavu Bosne i Hercegovine. Gdje se to u suvremenom i demokratskom svijetu legitimna politička težnja jednoga naroda za vlastitom – konstitutivnom autonomijom u sastavu države suzbija podsjećanjem na mogućnost rata?! Zar se pravna država ne prepoznaje po tomu kako se odnosi prema manjinama, jer se pretpostavlja da su konstitutivan narod ili narodi pravno u punini zaštićeni? A ovdje se konstitutivnu narodu neprestano poručuje: ne može, ne smije, ne će proći pa i po cijenu rata! I, onda, da sam to što mi moji polemičari pripisuju i rekao, ne bi bilo daleko od istine; bila bi to najblaža verzija opisa države, vremena i stanja u kojemu živimo. Ponavljam još jednom: Bosna i Hercegovina jedino je moguća u jednakopravnosti svih koji je svojom državom drže. A Hrvati u BiH ovu državu svojom državom drže i, zahvaljujući njima i njihovu referendumskom glasu iz 1992. godine, ona je danas država. Bez jednakopravnosti ova država ne može stajati na nogama.

Herceg Bosna nije ništa unijela u Federaciju. A.V. tvrdi kako HR Herceg-Bosna u Federaciju nije ništa unijela nego da je „potpisom Franje Tuđmana kapitulirala Vašingtonskim sporazumom“. Umjesto odgovora i komentara neka pitanja: Tko to u F BiH unese Stolac, Ravno i Neum, sve zapadno od Neretve do Drvara i granice s RH, tolika općinska mjesta Srednje Bosne i dio Posavine? Čija to vojska dođe na vrata Banje Luke i koji je to „agresor“ pridonio da Bihać i sjeverozapadna Bosna ne postanu nova Srebrenica i stvore se uvjeti za mirovne sporazume? Na kojemu se to teritoriju bošnjački narod, izgnan s prostora koje nije branio HVO, osjećao prognanicima iz vlastita doma, a ne izbjeglicama iz vlastite domovine? Gdje je to poražena vojska postala sastavnicom oružanih snaga države? Kojega je to gubitničkoga – poraženoga naroda grb utkan u službeno obilježje federalne jedinice? Zar bih sada trebao nabrajati sve zakone koji su ušli u pravni sustav Washingtonske Federacije, a onda i Daytonske BiH? Stoga svi oni koji Washington, Dayton i Haag smatraju svojom pobjedom trebaju znati da oni nisu nova Jalta, odnosno Nürnberg, gdje pobjednici crtaju karte ili sude pobijeđenima. Sve troje, Washington, Dayton i Haag, jesu izričaji međunarodnih političkih pritisaka na koje su ondašnji i današnji čelnici i narodi nevoljko pristajali i pristaju. Trebamo li se uvjeravati, ili lagati, da nitko – jednako Hrvati, Srbi i Bošnjaci – s ovim i ovakvim uređenjem BiH i presudama u potpunosti nije zadovoljan? Zašto je to nezadovoljstvo samo Hrvatima zabranjeno? I to do razine podsjećanja na rat?! Je li zlo i grijeh na nepravde upozoravati i pojedine, pa i sudske odluke, kritizirati – osporavati? Protivi li se zakonu i pravu upozoriti na nepravednost haaškoga tribunala i domaćih sudova koji pojedinim Hrvatima izriču drakonske presude a da im se ne dokaže niti jedan osobni zločin, a s druge strane zločine nad Hrvatima ni domaća ni međunarodna sudišta uopće ne zanimaju? U ovom osvrtu već spomenuti B. Izetbegović u izjavi Feni, u listopadu prošle godine, reče: „Očito je da je to tako zato što nema dokaza da su optuženi pripadnici Armije R BiH počinili zločine koji im se stavljaju na teret. I zato su sudske odluke – i u Haagu, i u Ženevi, i u Londonu, i u Beču, i u Sarajevu – takve kakve jesu.“ (http://www.dnevno.ba/vijesti/bakir-izetbegovic-nema-dokaza-da-su-optuzeni-pripadnici-armije-bih-pocinili-zlocine-107367/). Ne će valjda reći da su se Hrvati sami poubijali u Trusini, Grabovici, Uzdolu, Križančevu Selu, Doljanima, Lašvanskoj dolini i drugim mjestima? Da su u 331 zatvor i logor zatvorili 10.346 vlastitih civila i 4098 svojih vojnika? Da su između njih na „ritualan“ način poklali 50 osoba – sveukupno 632 logoraša? Da su u kućama i na kućnom pragu ubili 1051 svoga civila među kojima je bilo 121 dijete? Da su s vlastitih ognjišta protjerali 170.000 svojih sunarodnjaka? (Ivo Lučić, „Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi“, u: Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja, 14, Mostar, 2010., str. 131). Da su, ne računajući prateće objekte (garaže, štale), uništili i spalili vlastite stambene i poslovne objekte u kojima su živjeli i radili: u općini Bugojno više od 2550, u općini Fojnica više od 1500, u općini Jablanica više od 280, u općini Kakanj više od 1700, u općini Kiseljak 387, u općini Kreševo najmanje 110, u općini Maglaj 46, u općini Mostar iz naselja iz kojih su sebe protjerali, devastirali, potpuno ili djelomično uništili, oko 1200, u općini Novi Travnik 904, u općini Uskoplje oko 1100, u općini Vitez 530, otprilike isti broj i u općini Zavidovići, u općini Zenica oko 600 i u općini Žepče 217 stambenih objekata? (Dossier – zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH 1992.-1994., (skupina autora), Mostar, 1999.; Zvonimir Franjković, Iz rata u mir, I. knjiga, Zagreb, 2007., str. 87). Da su ukupno, potpuno uništili ili teško i manje oštetili 1000 vlastitih crkvenih objekata, u ratu s muslimanima – 294? (Raspeta Crkva u Bosni i Hercegovini, Banja Luka – Mostar – Sarajevo – Zagreb, 1997., str. 357). Umjesto ljudske osude, ovu istinu o stradanju Hrvata A.V. proglašava neuspjelom „kontekstualizacijom zločina Herceg-Bosne“. U spomenutoj HTV-ovoj emisiji B. Izetbegović ustvrdio je da su zločini nad Bošnjacima 10 puta veći. Što je trebalo? Da u ovim mjestima masovnih i pojedinačnih stratišta bude 10 puta više Hrvata pa da se izjednačimo? Radi istine valja reći da je, prema istraživanju koje je provedeno 1999. godine, a oslanja se na podatke Ministarstva socijalne politike, u odnosu na popis iz 1991., gledano u postotcima, najviše prognanih, raseljenih i izgnanih Hrvata: 61,24%! Slijede Muslimani 47,36%, a onda Srbi 44,24% (Ivo Lučić, Isto).

Koliko se god ova istina prezirala, ona će uvijek, i bez ovoga pisanja, visjeti kao Damoklov mač nad počiniteljima ovih strašnih zločina i nad onima koji su ih trebali osuditi te krivce pronaći i zasluženo kazniti kao i nad onima koji ih trajno zlonamjerno osporavaju. Osobno sam se uvijek zalagao, i zalažem se, da se svaki – a ne po političkoj selektivnosti – zločin istraži i odgovorni primjereno kazne. Svima će nama sudac biti vječna Istina, koja je jednaka i u kršćanskom, i u islamskom i u svakom vjerskom učenju: Pravdi Božjoj nitko ne će izmaknuti! A Pravda Božja nije samo nada za buduća vječna vremena. Ona će se i u ovom našem vremenu u svojoj mjeri pokazati. Hoćemo li je biti sposobni prihvatiti i kojom ćemo se tada hranom hraniti: „odnedavnom [haaškoga suda presudom] zvaničnom povijesnom činjenicom“, ili pravom istinom, svatko će za sebe izabrati i po njoj suđen biti. Haaška je pravda pred ovom istinom oči zatvorila i tako – ovdje nije naglasak na presudama hrvatskim haškim uznicima – kao pravedan sud – sud kojemu bi trebalo na prvom mjestu biti utvrđivanje istine i primjena prava za dokazani zločin – sam sebi presudio!

Ovo nije naš rat. Velik je dio svoga teksta A.V. posvetio komentaru – obrani, da se izrazim njegovim riječima, kontekstualizaciji izjave ratno/poratnoga predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića, koji je na početku rata doslovno rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat.“ Umjesto da A.V. kaže kada je to točno A. Izetbegović rekao, on nas zove u 1997. godinu na „9. redovitu sjednicu Glavnog odbora SDA-a“, gdje je predsjednik Izetbegović pokušao kontekstualizirati svoju izjavu pravdajući se da je tom izjavom zapravo pomogao Hrvatskoj jer je „zabranio odlazak naših regruta u JNA“. Zbog toga mu je, a to mu je „potvrdio i gen. Kadijević“, prijetio zatvor. Sve su to, nastavlja A. Izetbegović, u to vrijeme Hrvati dobro znali i „aplaudirali toj izjavi“, ali „kada im je to zatrebalo izvrnuli su njen smisao“.

Politički je razumljiv pokušaj pojedinih političara da neke izjave koje im ne idu u prilog naknadno pokušaju, ako ne u potpunosti opravdati, onda ih barem na „prihvatljivu“ razinu svesti. I nije to posebnost domaćih političara. Jednako Omer, Miloš, Hrvoje, Hans, James i Jacques. A svi oni, kao i oni kojima je to prihvatljivo, moraju znati da scripta manent. A u konkretnom slučaju ostaje zapisano da je A. Izetbegović, 6. listopada 1991., 5 dana nakon što su Ravno i još 22 hrvatska sela toga kraja sa zemljom sravnjena, na TV Sarajevu doslovno izjavio: „Zapamtite ,ovo nije naš rat!“ (Mehmedalija Bojić, Historija Bosne i Bošnjaka, 2001., str. 361). Istina, u ovoj je izjavi A. Izetbegović pozivao na mirotvorstvo: „da ne dižemo ruku jedni na druge, da ne pucamo jedni na druge“. On u istom tv istupu proglašava i neutralnost BiH.

Da je ovo rečeno, kako postavljači ove izjave na youtube manipulativno sugeriraju, 10. lipnja 1991. (https://www.youtube.com/watch?v=xl7rIOH2Spk); da se radilo samo o ratu u Hrvatskoj i da nisu sravnjena sela u BiH s ubojstvima i progonstvima; da na prostore te „neutralne“ države već prije toga (20. rujna 1991.) nisu ušli dijelovi Užičkoga (37.) i Titogradskoga (2.) korpusa i s područja BiH napali Hrvatsku, onda bi ova izjava bila politički ne samo prihvatljiva nego i državnička. Međutim, ona je izrečena pet dana nakon što je sravnjeno selo Ravno i još 22 hrvatska sela ravanjskoga kraja. Dakle, u situaciji kada se zemlja vojno razara, narod ubija i progoni! I to, ne od bilo kojega građanina koji „ima pravo“ rat ne doživljavati „svojim“ sve dok mu ne pokuca na vrata, nego od prvoga čovjeka države – predsjednika Predsjedništva! I zato nikakvo antidatiranje (6. lipnja 1991.!) ili naknadna tumačenja (1997.) ne mogu je ublažiti ili odgovornom državničkom politikom predstaviti.

Kako je moguće da predsjednik Predsjedništva ovako izjavi? Odgovor se krije u posljednjoj rečenici izjave: „Pomozite nam, dakle, zajedno sa nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“ Dakle, tadašnjem predsjedniku Predsjedništva BiH je do „mirne Bosne“, a za Hercegovinu, posebno onaj dio koji je većinski nastanjen hrvatskim stanovništvom i koji se već razara i narod se ubija i progoni – je li preoštro zaključiti? – nije ga odveć briga. Pa i kada gen. Perišić, 7. travnja 1992., granatira Mostar, posebno naselja Cim, Iliće i Rudnik, ni tada to nije bio „naš rat“! Naime, Predsjedništvo BiH je tek sutradan, 8. travnja, proglasilo „bližu ratnu opasnost“. I kada su, 4. travnja 1992., hrvatski članovi Predsjedništva, S. Kljujić i F. Boras, tražili da Predsjedništvo zauzme čvršće stajalište prema SDS-u i JNA, Izetbegović to ne prihvaća i ostavlja mogućnost da sve nije tako kako oni tvrde, jer još nisu počeli s djelovanjem po Sarajevu: „Imamo jednu direktnu agresiju u zapadnoj Hercegovini, imamo pasivno pomaganje ovdje i ondje. To su činjenice. Sigurno da njihove baterije trenutno iz Lukavice i iz kasarne Maršal Tito ne djeluju.“ (Tomo Šimić, Dokumenti predsjedništva BiH 1991.-1994., pdf, str. 25). On i mjesec dana poslije, 2. svibnja 1992., kada ga ta ista Armija, po povratku s Lisabonske konferencije u zračnoj luci prisilno zadržava i odvodi u vojarnu u Lukavicu, sumnja da baterije iz Lukavice i „Maršalke“ djeluju i ruše grad. Na Ganićevo izvješće o „nevjerojatnoj agresiji“ – granatiranju grada, A. Izetbegović odgovara: “Oni tvrde obrnuto”. (www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/2-maj-92-slucaj-ganic-video-i-transkript/21633).

Stoga čemu se čuditi, i čemu neobranjivo braniti i tvrditi da agresija te iste Armije na selo Ravno i ravanjski kraj za službeno Sarajevo „nije bio naš rat“. Da bi moglo biti rata, Predsjedništvo je službeno zaključilo 8. travnja 1992., proglasivši bližu ratnu opasnost. A da je sve što se događa uistinu rat – ratno stanje, službeno je proglašeno 20. lipnja 1992. Treba li podsjećati, barem kada se radi o Hercegovini, da je tada HVO oslobodio ili bio pri završetku oslobađanja („Lipanjske zore“) teritorijȃ koji su Washingtonskim sporazumom uneseni u Federaciju i što je, više-manje, i danas Daytonska granica između dvaju BH entiteta? Ni je li, gledajući usko iz hercegovačke perspektive, tada bilo primjerenije proglasiti primirje nego ratno stanje? A kako Hercegovina može biti mirna dok je Bosna nemirna? Što nam je proglašenje ratnoga stanja donijelo? Nastavak rata sa Srbima i otvaranje rata između Muslimana i Hrvata. Tko je ovaj rat želio i planirao? Vjerujem, jednako i Hrvati i Muslimani, u Hercegovini nisu ga željeli iako se, na žalost, u Hercegovini pokazao vrlo pogubnim.

Napisavši sve ovo, duboko sam uvjeren da ovim ni milimetra ne ću pomaknuti u uvjerenju A.V. i sve one kojima ovakvo pisanje ne odgovara. Stoga ovim i zaključujem ovu polemiku, koja od opravdana upita Biskupskoga ordinarijata u Mostaru mjerodavnim civilnim službama što će učiniti s obzirom na oskvrnuće kršćanskih i katoličkih simbola – svetinja, evo, preraste u sasvim nešto drugo. Čekat ćemo što će učiniti civilne institucije, s nadom da će njihovo zakonsko djelovanje pridonijeti miru i u Stocu i u BiH. Da svatko u slobodi živi svojim vjerskim i nacionalnim identitetom, da nikomu ne smeta ni jedan vjerski čin i objekt koji se po zakonu izgradi (pa ni Križ na mostarskom Humu i na stolačkom Križevcu) i u duhu vjere živi; jednako u vlastitoj duši, kući, vjerskom objektu i na svakomu mjestu.

Don Željko Majić

Izvor: Crkva na kamenu