Home Kultura MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ Neugodna mi je misao da je postalo opasno ženi...

MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ Neugodna mi je misao da je postalo opasno ženi reći da je lijepa i da se to tretira kao da ju je netko uštipnuo za stražnjicu

SHARE

Neugodna mi je misao da je postalo opasno ženi reći da je lijepa ili, ne daj bože, privlačna. I da se takve riječi mogu tretirati podjednako kao da netko uštipne ženu za stražnjicu ili je dohvati za grudi. I da se to događa u istom svijetu u kojem je normalno da žene iznajmljuju svoju utrobu paru koji iz nekih razloga ne može imati djecu.

U svijetu komplimenata ne znam vrijedi li obratno i može li me nekom organu reda prijaviti muškarac kojem kažem da je zgodan ili, ne daj bože, privlačan. Nedavno sam baš nekom liku rekla da ima dobre noge, srećom, bez nekih težih posljedica po mene. Imamo tijela, svjesni smo ih, a žensko tijelo odavno se u slikarstvu smatralo izvorom ljepote i erotičnosti. Međutim, ne vrijeđa li takav stav našu novu spolnu podobnost? I odakle pravo Botticelliju da svuče Veneru do gola i posadi je na školjku? Povrh svega, s modelom je i spolno općio.

Smije li se takvo barbarstvo uopće zvati umjetnošću? Na tragu briga koje nas muče u dvadeset i prvom stoljeću, prošlog je tjedna iz galerije u Manchesteru uklonjena slika iz 1896. prerafaelita Johna Williama Waterhousea koja prikazuje mladića Hilasa s nimfama. Prizor je nabijen erotikom: do lijepog mladića izranjaju i nježno ga za podlakticu hvataju gole, dugokose djevojke, a najljepša ga povlači među lopoče. Iz Teokritovih “Idila” doznajemo da je Hilas bio mlađahan Heraklov prijatelj ili ljubavnik, koji se s njime uputio u pohod na Zlatno runo. Ono što ne znamo jest je li on svojevoljno ili protiv volje otišao s nimfama alabastrenih tijela. Zbog te suspektne priče u kojoj je možda otet homoseksualac kustosi su galerije odlučili privremeno uskladištiti sliku. Na glasni protest javnosti ona je vraćena na zid.

Manetova naga žena među odjevenim muškarcima, što je, nema sumnje, ponižava, danas bi mogla doživjeti isti tretman kao sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Samo, nema više cara koji će sumnjivu umjetnost obraniti od malograđanštine i pretjerane podobnosti. Odmah su se pojavile rasprave o uklanjanju slike i je li to cenzura. Pisalo se o tome kako je galerija u Manchesteru zapravo napravila veliku reklamu slici. Nema nikakve političke korektnosti u tome, tvrdilo se. Niti su stari majstori kod kojih ima više golih žena nego u svim izdanjima Playboya u bilo kakvoj opasnosti. Pa ipak, osim genijalnog marketinškog poteza, u uklanjaju slike doista vidim nešto opasno i devetnaestostoljetno. Vidim stisnuta usta puritanaca i novih spolnih podobnika, čiji se gnjev više ne da kontrolirati.

I dok su s jedne strane neukus i nasilje dobrodošli na kazališne daske i na filmska platna, prerafaelitske ljepotice predstavljaju ugrozu jer niti bi ljepota više trebala biti imanentna ženskom tijelu, niti bi ljepotice imale pravo bilo koga odvući u vodu i tamo općiti s njime. U jednoj od “Orijentalnih priča” Marguerite Yourcenar luđak iz nekog malog grčkog mjesta redovito odlazi općiti s nimfama u šumu, a zbog njihove ljepote pomračio mu se um.

Dokaz tome da se nešto stvarno događa zlatne su vlasi razasute po njegovoj pohabanoj odjeći. Poludjeli orgijast i njegove družice također bi mogle doći pod povećalo novih cenzora. Naime, sama činjenica da su mu one “ispile mozak”, kako piše u priči, prilično je uvredljiva. Potom doznajemo kako je uklanjanje slike zapravo dijelom nekog većeg umjetničkog projekta neke artistkinje čija će se izložba u istoj galeriji otvoriti u ožujku. “Početak je to rasprave o moći i ukusu, o tome kako se ukus mijenja i kako prema umjetnosti treba imati aktivan stav”, kažu u galeriji. A meni se to čini kao totalni sumrak razuma.