Dašak moga zavičaja: Čovik snuje, a Bog određuje

Odgoj i okružje u kojem živimo uvelike nas odredi kao osobe. Žene u duvanjskom kraju su odgajane za poslušnost mužu i njegovoj obitelji, dok je muževima bilo dopušteno da ženinu obitelj stave u drugi plan, pa i da je nemaju nikako u planu. Dakako, konzervativni odgoj ima svoje dobre, ali i loše strane. No, uvijek se rode ljudi koji svojim zdravim razumom nadilaze običajna pravila i zavrjeđuju poštovanje sredine.

Onaj dan, kad je mlada nevista došla od ovaca „mokra k’o  čepina“ i kad joj je muž izuo opanke, ne ustručavajući se kućne čeljadi, bio je događaj za „pripovid“. Selom je odjeknula neuobičajena vijest, a strina Zora je i prorokovala:

– Ne će to na dobro izać, upamtite šta vam kažem. Muško, pa izu ženu i stavi opanke da se suše, i ne stidi se ni matere ni ćaće. To selo upamtilo nije.

Ile se nije obazirao na te komentare, nego mirno najavio odlazak u svit:

– Ja i moja Borčanka ćemo selit u Slavoniju, samo da se ovaj jad smiri. Čim rat stane, odo ja sa svojom ženom, živit k’o čovik.

Čudile su se susjede Ilinoj izjavi. Malo zamjerile, više zavidjele, ali rado ogovarale i u sebi žalile što se nisu“namirile na čovika koji drži do svoje žene“.

Ali, pod ovim našim podnebljem, rat često pomrsi planove, a nekoga udari baš jako i nepošteno. lstina je da oni koji u svemu vide božju volju, lakše podnose tešku zbilju. Manda je u svojoj poniznosti i nemoći zabrinuto izjavila:

– „Čovik snuje, a Bog određuje.“

I Ile je, unatoč svojim željama, donio životnu odluku:

– Ne razumim se u politiku, ali znam šta volim. Dužnost mi je biti uz moj narod. Kažu da će rat brzo završit. Vratit ću se ja prije nego se dite rodi.

I otišao je jedne večeri, a seoskoj babici Kaji preporučio je trudnu ženu:

-„Čuvajte mi Borčanku“,- to su mu bile oproštajne riječi.

Surovost rata ubijala je lijepe želje i nadanja. Gazila ljudsko dostojanstvo i divljala u svom rušilačkom pohodu.

Rat se privodio kraju,a od Mandinih sinova ni traga, ni glasa. Ostaviše kosti na Križnom putu, negdje na bleiburškim poljanama.

Kratkovidni „pobjednici“ ih proglasiše „krivim“, a oni nepravdu prezirali. Bez suđenja ih osudiše, bez milosti pogubiše. Bez ljudskosti, zavališe u neke jame, ponoseći se bezboštvom. Tako to rade sile tame.

Ljubav i istina zanijemiše pred Zlom i povukoše se u osamu.

Mudri starac Jakiša tješio bi Mandu blagim riječima:

– Ne će ovo dugo. Ne mogu daleko oni koji Boga ne priznaju.

Motajući duhan u papirnate listiće, zavrtio bi glavom zabrinuto i tiho prozborio:

– Stara je besida “boj se onog ko se Boga ne boji“.

A Manda se hrabro i kršćanski nosila sa svojom tugom:

– Bog svoje ne ostavlja, providit će nekako“, – ponavljala je kao utjehu.

I desetak godina poslije rata, Manda skinu šudar s glave u znak veselja i susjedima objavi:

– Rodio se Marko! Ajte na alvaluk!

Par godina kasnije ponovi isti čin veselja. Mahanjem maramom s glave, obznani rođenje unuka Ile.

Posljednje godine života Manda je provela uz unučad, potajno se nadajući kakvoj vijesti o sinovima, ali je nije bilo. Mirno i tiho je sklopila oči uz šapat:

– Prašćajte.

Iva Bagarić/Tomislavcity/OŠ fra Mijo Čuić