Trudili su se živjeti dosta mirno i skromno.
Dočekavši otkucaje podneva sa zvonika crkve sv. Ante, već bi za ljetnih dana bili na pola najduže dvogrle, licem okrenutim prema kući, a odzada bi ih nosila svježina sa Trebižata.
Živjeli su ranojutarnje ustajanje u ljeto i rano pucketanje vatre na ognjištu u zimu.
Živjeli su potapajući motike koji dan prije vađenja krompira.
Živjeli su iznošenje lozovine iz dugih 10 redova vinograda.
Živjeli su predvecerja u hladu i zimska sila u komšiluku.
Živjeli su govoreći riječima lokalnog, književnog hrvatskog i ostacima turskog jezika.
Živjeli su fešte sa novim manculetom i novim odjelom, četkicom za brijanje i limenim lavorom za kupanje.
Živjeli su pokazujući nam kako se živi, da su ljudi prijatelji i najbliži rod ti je najbliži susjed.
Brat i prijatelj, netko tko dolazi pomoći bez zvanja i netko kome ideš bez da te zove.
Živjeli su smjeh u milion glasova sreće.
Živjeli su jedno selo od brda do vode, jer se upravo njihov život dijelio na dva dijela novim asfaltom i gužvom prometa.
Živjeli su dvije vrste života, onaj sretni život i ovaj koji su nastavili živjeti poslje njega pokušavajući nas naučiti onome od prije.
Netko je izrazito čvrsto držao pogled na djedovom licu dok bi pričao priču i tražio baku ključ od starog tavana.
Netko je stvorio bajku od njihovih priča.
Netko je svjestan što je pravi život.
Živjeli su, žive i živjeti će svaki put dok vam pričam o njima.
