Potaknuta bezobzirnom svakodnevnicom, poželjela sam progovoriti u ime svih onih sličnih meni il’ pak istih kao ja, tamo nekim “vama”, naime, velikim, uspješnim, pohlepnim, prerušenim, dragim i bivšim poznanicima.
Nekako se naučiš biti čovjek, ljudski osjećajan, pravilan i pošten jer takvi su te podizali dok nisi naučio sam zalaziti na mjesta u mraku, trčeći sa strahom do prve ulične svjetiljke što se nazire negdje na kraju ulice.
I tako zalazeći upadneš u ruke dragih i milih pretvornika koji te zbrinu u svojoj blizini.
Volim metaforu! Netko sličan meni vrlo dobro će shvatiti, a onima koji ne razumiju reći ću to bez metafore.
Kao i svaka djevojka imaš svoje snove, nadam se da ih imaju svi ljudi.
Onako lepršava kao leptir sa snagom hitrog jelena, vremenom neograničena, kreneš osvajati snove.
I uspiješ! Svaki put uspiješ…
Sretna si!
Još sretnija kad osjetiš da je i tvoj prijatelj sretan.
Tu ću već stati.
Pitam se gdje su mi prijatelji?
Dosta sam društven tip, svakodnevno okružena dosta dragim ljudima al’ zbunjena sam jer mi nedostaju moji prijatelji.
Ponekad poželim da ih sretnem na mjestima gdje smo vjerovali u čuda.
Sada smo veliki i nismo prijatelji.
Sada smo dovoljno veliki da imamo vremena potkopavati jedni drugima snove.
Zar se svelo na to?
Zašto želimo tuđe?
Zašto sam ljut na uspijeh svog prijatelja?
Zašto zavidim?
Zašto gubim obraz?
Zašto sam toliko grub?
Zašto lažem?
Zašto želim sve sebi, zašto sam tako pohlepan?
Zašto je moj Bog postao papir u mom novčaniku?
Zašto uživam vidjeti druge borce da padaju?
Zašto padipnjem sve na putu do uspijeha?
Zašto sam postao zloban?
Toliko je pitanja na koja ja nemam odgovor jer nisam u mogućnosti odgovoriti nešto što ne poznajem.
Ja nisam netko tko će odgovoriti na ova pitanja nego si ti taj kome ih postavljam.
Shvatite, vrijeme će odmaknuti.
Ovakvi kao ja, srećom, nikada neće odgovarati na ovakva pitanja ali današnjica je prepuna onih koji imaju cijeli niz odgovora koje čuvaju pod krinkom svog blagog pogleda.
Prijatelji su mi ostali na onom mjestu gdje smo sanjali čuda, a ja ih još čekam da se vrate.
Sreća bi bila vidjeti im barem stope negdje u blizini.
Stope da su bili barem na kratko blizu.
Stope ugažene u zemlji kalupom njihovih skupih cipela…