Mnogi smo davnim godinama i dugačkim kilometrima odvojeni od svog zavičaja, od gradova rođenja i mladosti.
Mnogi bar ponekad pomislimo na nekoga od prijatelja, poznanika, rodbine ili dragih ljudi,sjetimo ih se, makar nas nešto asociralo na njih.
Ja često razmišljam o svom gradu, o ljudima koji su živjeli ili žive u njemu.
Nasmješim se, onako sam za sebe, srećan kad se sjetim nekog našeg, kada ga vidim u mislima kako je negdje s nekim u priči,na ulici, plaži, kafani, na radnom mjestu…kao da mu čujem glas, šalu koju priča, ili anegdotu o njemu,svega mu se sjetim,čak i s kim je u rodbinskoj vezi, samo ne imena !
E, ipak postoji jedna sreća,sjetim mu se nadimka
Na kraju krajeva , u našem gradu prava imena i nisu mnogo značila, tek onako,službeno,poslije rođenja,da se u matične knjige upiše.
I tu najčešće ime završava.
Zamjenuće ga nadimak,naravno,prislonjen osobi s nekim razlogom,možda i nebitnim,možda od milja,možda sasvim banalnim,slučajnim…..ali će živjeti s njim do kraja života,najčešće,zadovoljan.
I mi nismo nikada razmišljali o tome da li naš prijatelj,naš sugrađanin ima svoje ime, a čak u velikom broju slučajeva,kada bi nas neko upitao da mu kažemo gdje stanuje neki naš davni znanac, a oslovio ga njegovim rođenim imenom,mi bi smo se dugo češkali po glavi ne mogavši se sjetiti te,”nama nepoznate osobe” koju u stvari poznajemo kao svoj džep !
I nije nam važno, niti znamo da je i zašto je Mustafa Osmanović – Nena, Rasim Pršte – Zlatan, Ivica Vego – Ćoro, Milivoje Draško- Kenta, Zlatko Križanovic – Vukas , Đoka Ćukteraš – Ovan,Velija Kudra – Hajla…i tako redom…
A naše majke su nam želile dati neka druga imena samo da bi smo izbjegli nadimke.
Govorile su da je badava dati poznato ime Đorđe kad će svakako biti Đole, Nikola će biti Nidžo ili Džoni,….Aleksandar, Saša ili Aco…
Mene su zvali Dule, djeca su me zvala Nene,možda zato sto sam im često, dok su bili mali i dirali sve i svašta, govorio ne,ne…Prijatelji su me zvali Duje i barba – Duje.
Volio sam nadimke mojih prijatelja i poznanika,ja sam ih kao osobe u svom srcu,u svom biću,formirao kao likove sa bojama baš tog zvuka izgovorenog nadimka kojim ih oslovljavamo,a kada bih morao nazvati nekog imenom od rođenja,osjećao bih se kao da zovem nekog drugog,čak nepoznatog.
Mnogi ce razumjeti kad čuju : ” Idem u gvožđaru kod Pile” i vidjeti velikog čovjeka simpatičnog osmjeha za trgovačkim pultom u gvožđarskoj radnji u gornjoj čaršiji i sjetiti se da nam je on znao prodati eksere petice,komad lanca i mali čekić…iako smo došli kupiti samo sedmice, a niko se neće sjetiti da se zvao Filip i prezivao Ivanković i da je bio iz Trebižata.
Hljeb smo kupovali kod Ćibe, matematiku je predavao Braco, a biologiju Cincilo….
Ćika je u Bjelavama zabijao najbolje golove.
Kruško je dobro branio, a Piku niko nije mogao preći.
Zvuče nam naravno u ušima imena Pudara – Coce, Seselja -Joce i Čavaljuge – Noce.
A tek starog ugostitelja Vege -Ćonara i mladog Vege – Zapadnjaka.
Ko nije znao pokojne Zdravka – Picolu i Zdravka – Baburu …
A tek Čaruga ! Nidža do mile volje,Ćelo do Ćele…
Tek Muta, Zuja, Zelo, Kuka…Ćindro,Ćadra,Nole,Cane…
E, Pindu ću u novi red, da se ne naljuti.
Može uz njega Džakula Braco,Tubela,Seki…
Jaran ! Dovoljno o njemu.
Mirzo Pervan -Ženska, Dragan Nikolić -Kopa.
Braća Kusa i Kala, Škrbe, braća Kenta i Ćelo, Draške.
Henda, Henka, Omko, Runje, Raco, Raće, Combo, Fuma.
Žika -Pačonja, Jure – Glavonja.
Ja neću ovdje pobrojati cijelu čaršiju kroz generacije,to nije ni cilj ovog pisanja, ja samo putujem drugim načinima vremenom i prostorom koje mi nedostaje, a ne zove se nostalgija.
Nedostaje mi na lijep i zdrav način, ja nađem put da budem tamo gdje želim.
Uh, sjetih se jednog Bojana,dobar lik,mislim da ima četrdesetak godina,malo godina i malo kose,boljeg imovinskog stanja od mene, ja imam malo kose i mnogo godina.
Pričao mi baš taj Bojan,kako je nekada imao veliku i gustu kovrdžavu kosu kojom je osvojio sadašnju suprugu,pokazujući joj sliku te kose, a koja mu je vremenom na muškim mjestima opala,ostali duboki zalisci,te on u skladu sa modom i preporukama počeo da brije glavu i dobio nadimak….Pogađate ! Ćelo !
I priča Bojan kako nije bilo posla ovdje, a on imao poželjno državljanstvo i skoknuo do Njemačke. Našao tamo radilište i zaposlio se kao pomoćnik zidara dok ne završi građevinski fakultet.
Slabo je baratao švapskim jezikom, ali je bilo naših ljudi i, moglo se sporazumjevati.
Ono sto su svi izgovarali kao da govore istim jezikom bilo je…Ćelo !
Te, Ćelo daj ovo,te Ćelo daj ono…
Kaze Boki,dojadilo brate i ja odlučim pustiti bradu i brkove kad pođemo na odmor, ko ,kontam, kod nas take zovu Brada ili Brko, opet bolje nego Ćelo.
Kad smo po povratku nastavili raditi zove mene glavni majstor : ” Heeej, Ćelo,što si to majke ti pustio bradu i brkove ” ?
Tako ja naučih iz Bojanove priče da su nadimci u stvari naše biće u cjelini, i osmjehnem se srećan sto kroz njih vidim, čujem i osjetim moje drage prijatelje iz davnog doba kojima sam imena zaboravio.