– Bili su dobro naoružani i pucali su na nas sa svih strana. Probijali smo se prema naprijed i cijelo vrijeme pretrčavali s jedne na drugu stranu ceste kako bismo izbjegli metke. Hitac je Josipu prošao ispod pancirne košulje i pogodio ga u predjelu pazuha.
Bratu u zagrljaj
Pritrčao je naš liječnik, ali nije mu, nažalost, nitko više mogao pomoći. A mi smo morali dalje, tada nije bilo vremena za tugu – prisjetio se Mario Zelenika pogibije svoga suborca Josipa Jovića. A vrijeme za tugu došlo je kasnije, nakon rata, i nikada nije prestalo. I 27 godina nakon tragedije Josip Jović živ je u sjećanjima svoje obitelji i suboraca. Štoviše, danas će se na Plitvicama, mjestu pogibije prvog hrvatskog redarstvenika, ponovno okupiti na komemoraciji nazvanoj Krvavi Uskrs, na kojoj se uz tisuće branitelja iz cijele Hrvatske očekuje i državni vrh.
Svi oni prisjetit će se 22-godišnjaka koji je u Domovinski rat otišao kao pripadnik policijskih snaga koje su upućene 1991. na Plitvice da bi uspostavile javni red i mir na području gdje su pobunjeni Srbi podignuli cestovne barikade.
Iz te akcije koja je, neposredno nakon Pakraca, bila među prvim oružanim sukobima koji su označili i početak Domovinskog rata, Josip se nikada nije vratio.
Brat Tomislav Jović imao je samo 14 godina kada je njegov stariji brat Josip iz obiteljskog doma u Aržanu kod Imotskog tog vrelog ljeta 1990. otišao u Zagreb.
– Još se sjećam njegova odlaska. U to je vrijeme radio u građevinskoj tvrtki, no jednog je dana rekao našoj majci da više neće raditi i da će se prijaviti u policiju. Majka kao majka, pokušala ga je zaustaviti, ali tko se mogao suprotstaviti takvoj odlučnosti – prisjeća se Tomislav Jović. Došao je kući početkom iduće, 1991. godine, nakratko. Potrčao je bratu u zagrljaj, kao da je znao da ga vidi posljednji put. Ostao je samo dan-dva i otišao nasmijan, ali umjesto Josipa 31. ožujka stigla je vijest o njegovoj pogibiji.
Ročnik u Požegi
Ponosio bi se kada bi znao da u Hrvatskoj vojsci upravo stasa jedan mladi ročnik, Josip Jović, koji je ime dobio po svome stricu. Naime, mladi dragovoljni ročnik prošle je godine u Požegi počeo s obukom, i sada ima 22 godine, kao i njegov stric u trenutku pogibije. – Moja vodilja u ovom časnom zvanju bit će moj stric, to je najmanje što mogu učiniti njemu u spomen – kaže mladi Josip kojemu je velika želja da postane profesionalni vojnik u Hrvatskoj vojsci i nastavi živjeti snove svoga strica Josipa Jovića.
