Ivan Krmek (65) više od pola stoljeća svojevrsni je kroničar života u Neumu. On živi i radi na krajnjem jugu Hercegovine, odnosno na kraju poluotoka Klek, nekoć kolokvijalno zvanog „Turski rep“, a danas jednostavno Klek. Njegovo se selo zove Donji Klek ili, kako se službeno zove, Opuće, u kojem živi devetero stanovnika i svi se prezivaju Krmek.
Do Opuća se dolazi drndavom makadamskom cestom sagrađenom prije nekoliko desetljeća, točnije 1978. godine kada je osnovana Općina Neum, koja je obnovljena i proširena 1993. godine. U mjestu nemaju vodovod. Imaju tek struju koja je priključena 1980, piše Večernji list. Obitelj Krmek podrijetlom je baš iz Opuća, starog mjesta pokraj mora. Preci su živjeli od stočarstva i malo ribarenja. ”Tu gore, gdje su stare kuće, u Opuće, moj se djed Luka doselio 1903. godine iz Drijeva. Susjed je Nikola, isto Krmek, bili smo nekad jedna kuća, svi smo rođaci. Prema najnovijim planovima, kako čujem, Općina Neum želi poluotok Klek proglasiti parkom prirode. I kad ga proglase parkom, onda nema više nikakve gradnje”, objašnjava Krmek o općinskim planovima za poluotok. Njega najviše boli to što do mjesta u kojem živi nema asfaltirane ceste od Neuma, tih desetak kilometara. ”Ovdje se 40 godina ništa nije napravilo. Prvi predsjednik općine, Blago Dodig, tada je uložio pare, probio cestu od Neuma do Opuća s namjerom da se tu prave turistički objekti, a od tada ništa”, kaže novinarima Krmek, kojega su sa psom Damirom, jedinim „čuvarem hercegovačke obale“, zatekli u obilasku ribnjaka. Ivan se, zajedno s poslovnim partnerom i daljnjim rođakom Dragom Krmekom, bavi uzgojem ribe u uvali Lopata gdje su nove kuće rođaka Krmek. Stare su kuće stotinjak metara od obale na brdu Opuće prema kojemu je mjesto i dobilo ime. ”Uzgajamo lubin, oradu i dagnje. Proizvodimo 60-65 tona ribe i 5-6 tona dagnji. Najviše ribe prodamo u Mostaru i Sarajevu, onda u Tuzli, Banjoj Luci. Konzum snabdijevamo i danas. Kapaciteta za veću proizvodnju ribe u neumskom akvatoriju zapravo i nema, ali nekoliko uzgajivača može opstati”, dodaje.
Uvala Lopata sa sjeverne je strane poluotoka i zaštićena od vjetra, posebno razarajućeg juga. ”S južne strane Kleka nema uvjeta za proizvodnju ribe. Nije pogodno, nema pristupa za uzgajališta. Osim toga, jugo bi odnijelo sve. Uzgajalište treba biti zaklonjeno od vjetra. I nama u uvali Lopata, iako je zaklonjena, zbog vjetra pucaju sidra. Osim toga, tamo gdje je uzgajalište potrebna je određena dubina mora, najmanje 20 metara”, objašnjava Ivan Krmek, suvlasnik uzgajališta i poduzeća Ancora. Prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju prodavali su dosta ribe u Hrvatsku, međutim, sada je sve to otežano zbog carine i poreza. ”Ne žalim se, ali težak je i naporan posao uzgajivača. Ribi je potrebno 2,5 godina da naraste za konzumaciju, mi dobijemo mlađ iz Francuske koja je stara nekoliko mjeseci. Riblje brašno nekad je bila hrana za ribe u uzgajalištima, ali ta je hrana sada skupa pa je ona na biljnoj bazi. Ribe tu hranu obožavaju, žele je čak i psi i mačke”, dodaje Krmek. Naime, kilogram svježe ribe postiže cijenu od 13 konvertibilnih maraka, ali do prodaje u kilogram ribe treba uložiti 8,5 maraka. Razlika ostaje za plaće, mreže, gorivo i vozila, najlon, led, stiroporne sanduke za pakiranje te hranu, koja je najskuplja, oko 2,5 marke po jednom kilogramu. Kad su troškovi u pitanju, nema čega nema. Mreže smo prije uvozili iz Italije, a već nekoliko godina iz Biograda, jeftinije su i iste kvalitete. I u Italiji i u Hrvatskoj izrađuju ih od sintetike proizvedene u Češkoj.
Osim Krmeka, u Neumu je još jedan uzgajivač ribe koji također uzgoji oko 65 tona ribe. Neizostavna je pak priča o politici, posebice navadama sarajevske političke čaršije koju predvodi Bakir Izetbegović da zamuti odnose s Hrvatskom tako da se spriječi gradnja Pelješkog mosta tražeći od Hrvatske dva uvjeta, ratifikaciju Sporazuma Tuđman – Izetbegović i pravo pristupa otvorenom moru. ”To u vezi granice nikoga ovdje ne zanima niti se mi zbog toga uzbuđujemo. Redovito poslovno idem gore u Bosnu i k Srbima u Bijeljinu. Pitaju me: “Kakva je dolje kod vas politička situacija, o čemu razgovarate?”. Ništa ne govorimo. O čemu?! Kao da imamo od toga neke koristi?!” No, kad je u pitanju granica, Ivan Krmek, koji je u Neumu bio policajac od 1984. do 1997. godine, a prije toga pomorac, zna dobro što je kontrolirala hrvatska, a što bosanskohercegovačka „narodna milicija“, poslije policija.
Pokazujući karte, Krmek kaže: ”Mi smo uvijek kontrolirali pola malostonskog kanala, Mali i Veli Škoj i Pontu Kleka. Kontrolirali smo i dolazili do polovice ulaska u Neumski zaljev, točno na polovici crte između Ponte Kleka i Rta Međed na hrvatskoj strani, tamo gdje je sada dizalica. To je uvijek bilo tako. Nama je bila nadležna mostarska policija. Što se tiče Pelješkog mosta, trasa mosta od vrha Kleka udaljena je kilometar i prelazi preko hrvatskih teritorijalnih voda, prema tome, Hrvatska ima pravo graditi most”, kaže Ivan Krmek.
Prema tom Sporazumu Tuđman – Izetbegović iz 1999. godine dva škoja i vrh Kleka pripadaju BiH. I u tom slučaju Hrvatska, naime, gradi most na svojem teritoriju pa razgraničenje ne može biti uvjet njegove gradnje. Drugo je pitanje što je Republika Hrvatska poslije osporila granicu i odgodila ratifikaciju sporazuma do daljnjega. S hrvatske strane, osim dva Škoja, dovodi se u pitanje vlasništva samog vrha poluotoka Kleka na kojem je svjetionik. Kako je svaki kvadrat zemljišta poluotoka Kleka u privatnom vlasništvu nekoliko obitelji – Krmek, Pavlović, Lovrić, Kristić, Bačić – tako je sporni vrh Kleka danas u vlasništvu više obitelji Krmek.
Porez je, naime, plaćan u Čapljini ili u Neumu. Međutim, to nema veze s razgraničenjem. Vrh poluotoka Kleka, naime, nekoć je pripadao Hrvatskoj. Povijest slučaja počinje kad su Turci izlaz na more kod Neuma dobili Požarevačkim mirom 1718. godine. Suprotno općem mišljenju koridor su dobili preko teritorija Mletačke Republike, a ne Dubrovačke Republike. A kada su dobili izlaz na more, Turci su uzurpirali i poluotok Klek (“Turski rep”, op. a.), ali ne i Mali i Veliki Škoj, smještene uz južnu obalu poluotoka Kleka u Malostonskom kanalu. Škoji su od 14. stoljeća u sastavu Pelješca, sve do dana današnjega, i pripadaju katastarskoj općini Duba Stonska, dakle Dalmaciji, i tako punih šesto godina. “Dva škoja i ponta Repa”, kako na Pelješcu zovu vrh Kleka, “uvijek su bili naši”, tvrde mještani Brijesta na Pelješcu. Međutim, u posljednjih 50-ak godina škoji su odjednom “nestali” s karata. Mimo znanja i odobrenja Hrvatske, oni su 60-ih godina prošlog stoljeća upisani u neumski katastar. Tako su škoji danas upisani u dva katastra. Mali škoj, kamena hrid udaljena oko 150 metara od južne obale poluotoka Kleka, i Veli škoj, mali zeleni otok udaljen 200-ak metara od južne obale, postali su kamen smutnje između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
