Na 110 metara nadmorske visine Split je na dlanu. Nažalost, ne govorimo o vidikovcu, nego o najvišoj točki Karepovca. Stravična je slika oko nas. Osjećaj tjeskobe prožima svaku stanicu u tijelu. Spuštajući pogled prema dnu smrdljive gromade koja zauzima sedam milijuna prostornih metara, uočavamo bager kako valja otpad. Tromo okreće dva velika madraca koja je netko vjerojatno ostavio pokraj kontejnera ispred zgrade. Jer mi to tako radimo.
Plastične vrećice kote se kao Gremlini i okružuju nas sa svih strana. Knedla u grlu veličine teniske loptice nikako da prođe, ne znam kako se osjećao kolega fotoreporter Tom Dubravec, ali ubrzo me prožima osjećaj krivnje. Dio ovog otpada je i mojih ruku djelo.
Toliko neugodno i strašno djelo da bi tijekom ovog kratkog razdoblja dok traje sanacija svako dijete osnovnih i srednjih škola u gradu i okolici trebalo prošetati Karepovcem i upoznati se s posljedicama ljudskog nemara i komoda, jasno vidljivim kroz količinu otpada kojim smo zagadili ovaj komadić svemira. Kao da nas je dostigla ovrha koju dugo izbjegavamo, ali su kamate postale nesnosno velike – sedam milijuna kubika teška kamata “švicarca”. No, svatko ima svoje strahove.
– Najstrašniji su galebovi – uz osmijeh kaže Ivan Galić, jedan od dvojice iskusnih vodiča kroz sanaciju Karepovca.
– Smrad i galebovi su užasni, bez obzira na to koliko ih gospoda iz zaštite životinja štitila. Nisu upoznali njihovu pravu narav – i taman dok govori ugledamo jednog “kapitalca” kako cijelu koru pancete svoje veličine guta u komadu.
Ivan se smije, vidio je i gore stvari, ipak je ovo već petnaesto odlagalište na kojem obavlja građevinske radove sanacije. Govori nam o poslu direktora kooperantske tvrtke dok demperom prelazimo nepristupačni teren gdje samo ova zvijer, kapaciteta 18 “kubika”, može boraviti. Kaže, maleni kamioni prolaze tek kada kotači visoki metar i pol utabaju put.
Pukne li mu nekad guma?
– Da pukne! U prosjeku jedna dnevno. Košta između 25 do 35 tisuća kuna, a ako je možemo zakrpat, plaćamo od 300 do 600 kuna. Minimalno dvoje ljudi je minja – spremno odgovara veseli Ivan.
Na trenutak nam se učinilo da mu je čak drago odgovarati na pitanja, što nam je kasnije i potvrdio.
– Mislim da ljudi nisu toliko zainteresirani da saznaju nešto više o procesu sanacije ovog odlagališta, jer bi tek tada znali da tu nema ništa sumnjivog. Ovo što se posljednjih dvadeset godina bacalo na odlagalište sigurno je, a što je bilo prije toga, u to ne ulazim. Najveća je predrasuda da se trujemo, a mi smo inače skeptična nacija, u sve sumnjamo, ne vjerujemo… Ima i razloga za to ponekad, imam tvrtku od 1978. godine i puno sam toga prošao s institucijama, zato je trebalo ljude na ovo pripremit. Da sam bio na mistu gradonačelnika, napravio bih tribinu na kojoj bih slikovito predstavio kako će se izvesti sanacija – spremno odgovara naš sugovornik.
Istu je priču ispričao i desecima ljudi koji su ga panično zvali ili propitkivali za kavom. Osim problema sa smradom koji se uvuče u sve pore i osjeća se na odjeći tek kad napuste gradilište, uz osmijeh kaže da ga čak i u automobilu zapuhuje isti taj vonj na putu do doma, zato često mijenja filtre.
– Kad dođem doma, s vrata vičem: “Jel’ slobodno kupatilo?” Na Karepovcu se najintenzivnije osjeća smrad navečer i ujutro, kad nema puno vjetra. Bura je najbolje rješenje, a jugo daje dodatnu vlagu i neugodan miris – objašnjava naš sugovornik ono što su građani imali priliku osjetiti i na svojoj koži.
No, kaže kako je važno naglasiti da ga nije strah za svoje zdravlje, jer ima iskustva u ovakvim poslovima i zna s čim se susreće.
– Radnici su upoznati sa svim problemima na koje mogu naići. Ja tu boravim svaki dan, svi moji dečki su se cijepili, jer se mogu nabost na nešto i u kontaktu su s truleži, al’ ja nisam. Idemo svake godine na sistematski pregled, a godišnje napravimo ovakav jedan posao, premda daleko manjeg kapaciteta nego ovaj, ali svake godine radimo tri do pet mjeseci godišnje na poslovima sanacije. Ovaj će trajat nešto duže, čak trideset mjeseci, no odgovorno tvrdim da će biti završen za godinu i po dana – ističe iskusni 59-godišnjak dok strojem vrijednim čak 270 tisuća eura pregledavamo radove na ogromnom gradilištu.
Taman prolazimo pokraj kamiona komunalne tvrtke “Čistoća” koji izbacuje svježe pokupljeni otpad. Tek tada uočavamo ponašanje galebova o kojem je naš sugovornik govorio. Ptice histerično hvataju i čupaju plastične vrećice, napadaju u letu, udaraju o stakla dempera i kao strvinari bore se za “mesnatiji” komad smeća. Ovaj pogled radnike najviše boli, jer sanirajući i čisteći teren, posao otežava čak 150 kamiona novog otpada, a na ljeto će se ta brojka popeti i na 200 kamiona na dan.
– Problem je što svakodnevno na Karepovac dolazi 600 kubika novog otpada, i ako ćeš usporit, automatski gubiš mjesto za novi otpad – gledajući nalet galebova na novi kamion prezentira problem Arsen Zoran Tonšić, prokurist tvrtke “G.T. Trade” koja je izvođač na radovima sanacije.
– Da se ovaj posao radio ranije, bila bi to puno bolja priča za cijeli grad. Ne bismo imali milijun kubika otpada, već dvjesto tisuća za prebacit. Koliko je građanima ta stavka ružna po mirisu, i nama je. I to ne samo po mirisu, nego i građevinskom smislu – kaže Arsen o problemu na koji je Split reagirao doslovno u zadnji trenutak, jer da nije, u roku od tjedan dana kamioni “Čistoće” više ne bi imali gdje staviti novu “turu” otpada.
– Dalmacija je zadnja krenula u postupke sanacije. Radili smo sanacije odlagališta od Slavonije preko Zagorja, Međimurja, Like i Istre, pa smo krenuli prema jugu, a tek sada smo ovdje po otocima – ističe Tonšić, inače rođeni Splićanin, što mu u ovom slučaju nije bila olakotna okolnost.
Premda je svjestan da sanira “ekološku bombu” u gradu u kojem živi, nije očekivao da će radovi stvoriti toliko panike među sugrađanima. Tako su mu privatni trenuci postali posao, a svako sjedanje na kavu donosilo je nove upite: “Pa dobro, šta vi tamo radite?”
– Trebao sam doslovno snimiti jednu kazetu i davati ljudima odgovore, ali svatko je imao svoju priču. Moram naglasiti kako nitko nije bio zločest, većinom su zvali prestrašeni roditelji. Žao mi je ljudi, živim i ja u ovom gradu, imam djecu i osjetim smrad, ali jednostavno je tako kod sanacije, gdje je jedan od uvjeta brzina zbog nedostatnog prostora na odlagalištu. Toliko puta se dogodilo da od gradilišta do ureda ili doma cijelim putem provedem objašnjavajući ljudima što mi radimo, jer kada se plasira vijest koja se širi u negativnom smjeru, čovjek se prepadne. Nažalost, mi smo svi kao građani tome pridonijeli. Bilo je pitanja zašto se sav otpad ne odveze negdje. Pa ako je bilo ovolike fame oko iskopa milijun od sedam milijuna kubika otpada, kako bi bilo da još s kamionima otpada prolazimo kroz grad. Pa imali bismo blokadu na ulaznim vratima odlagališta. Sedam kila sam izgubio u ovom razdoblju jer sam trošio puno energije na objašnjavanje ljudima da je to nešto pozitivno, a u samom procesu da nije otrovno i štetno – ističe Tonšić.
Prije samog početka sanacije, kad je tek stizala mehanizacija na Karepovac, kazali ste da ste svjesni kako će ova sanacija probuditi veliki interes kod javnosti. Jeste li očekivali tako veliki interes?
– Da budem iskren, u tolikoj razini – ne. Kada smo dolazili, popeo sam se na vrh i vidio da su kuće i zgrade odmah tu. Pokraj svih gradilišta na kojima smo do sada radili, najbliže kuće bile su minimalno petsto do tisuću metara od mjesta sanacije. Split nije bio spreman za to. Građani su uvijek mislili da je to “negdje tamo”, a kada smo krenuli, na žalost ili na sreću, poklopila se temperaturna inverzija i odmah smo u prva dva dana imali prvi udar smrada. Tada je cijeli grad osjetio pojam Karepovac, i da je on u našem susjedstvu, što je bio više od pedeset godina ljudima koji žive uz njega. Onda su krenule razne priče… – prisjeća se čelni čovjek na radovima sanacije.
Ponosan je na do sada odrađen posao, a pokazujući slike “prije i poslije”, ima i zašto biti. No, svi popratni problemi, od spekulacija o otrovanoj vodi, zraku, životinjama koje umiru, dodatnim mjernim postajama ili drugim tehnologijama, odužile su i otežavale uvjete rada.
– Meni je jedan od najvećih izazova bila mogućnost da pronađemo nekakav dubinski požar, jer je zbog požara od lani postojala mogućnost da su ga plinski zdenci usisali i da negdje tinja. No, do sada takvo što nismo otkrili – ističe važnu stavku Tonšić. Osim toga, nisu pronašli ni pesticide, nikakav opasan otpad, niti azbest ili druge štetne materijale, koji ne bi smrdili, ali bi bili iznimno štetni.
– Intenzivan smrad tijekom sanacije, pogotovo u siječnju i veljači, dokaz je da su se iskopi obavljali u komunalnom otpadu s velikom količinom biomase, ali u najvećem stupnju raspadanja – odgovara Tonšić, uz napomenu kako se širilo puno dezinformacija upravo zbog nepoznavanja tematike.
– Da smo imali probleme s drugačijim otpadom osim komunalnog, mi bismo prvi stali s radovima jer ne možemo takve stvari sami rješavati. Zadnjih mjesec dana pojačali smo mehanizaciju za trećinu, sada imamo oko šezdeset strojeva, dempera, bagera, a tu ne računam na manje kamione. Očekivao sam da će zbog povećanog kapaciteta radova, koji je sada dvostruko veći, i visoke temperature, smrad biti gori nego u veljači ili ožujku, uz sve mjere zaštite od neugodnih mirisa, što prema mojem mišljenju ipak nije. To je upravo dokaz da iskope obavljamo u komunalnom otpadu i da se sada nalazimo u području biološkog otpada starog šest do sedam godina, u kranjem stupnju raspadanja koji stvara neugodne mirise – objašnjava Tonšić.
Do 5. svibnja, kad je predviđeno zaustavljanje određenog dijela radova, bit će odrađeno oko 80 posto posla iskopa otpada, a ostatak će se nastaviti nakon turističke sezone. No, to ne znači da će neugodni mirisi u potpunosti nestati.
– U svibnju se zaustavljaju samo radovi iskopa i premještanja starog otpada, nastavit ćemo prekrivati neke dijelove odlagališta, a ostali radovi idu prema planu, jer radimo na iskopima čistog zemljanog materijala od kojih se rade nasipi. Odmah nakon turističke sezone nastavit ćemo iskapati preostali dio otpada. No, ostat će neugodni mirisi od svježeg otpada, ali i zato što odlagalište u ta tri mjeseca neće nestati. Ostat će tu i emitirat će plinove, kao što je to svakog ljeta, ali se neće stvarati dodatni neugodni mirisi s iskapanjem starog otpada. Da u ožujku nismo imali dvadeset dana kiše, već bismo u svibnju bili gotovi s prebacivanjem otpada, ali, nažalost, nismo – ističe šef sanacije na kojoj svakodnevno radi veliki broj radnika, sada većinom strojara.
Dok Arsen govorio, stiže novi kamion s plastičnim vrećicama, kartonima, smećem, i svaki je kao trn u oku.
– Prostor se može zaštititi tako da kreneš sortirati. Važno je početi razdvajati biootpad od ostatka otpada, riješio si već pola posla jer si onda eliminirao smrad. Znam da je to cijela procedura, ali treba ljude educirati odmalena. Hrvatska do 2019. godine mora sva odlagališta imati sanirana, što se vjerojatno neće uspjeti realizirati, ali moramo se truditi – ističe naš sugovornik.
Osmijeh na licu mu se razvukao tek kad se s našim mobilnim vodičem Ivanom Galićem prisjetio početka sanacije odlagališta otpada u Velikoj Gorici, na kojem sada vrtićka djeca sade biljke i valjaju se po zelenom brdu. Veseli ih što će i Karepovac uskoro postati vidikovac s početka naše priče, s kojeg će pogled pucati na Split, Trogir, Kaštela, Solin, Stobreč i okolicu…
Evo što smo do sada napravili
S današnjim danom premješteno je oko 750 tisuća kubika, što je nekih 75 posto posla.
– Počeli smo s izmještanjem građevinskog otpada sa sjeverne strane odlagališta, i uklonili smo nekih sto tisuća kubika koji će se koristiti za projektom predviđene obodne nasipe s prometnom infrastrukturom. Ništa se ne baca, jer bi inače to isto trebalo zbrinuti. Gradi se cesta i kompletna prateća infrastruktura, hidrantska mreža struja, obodni kanali za prikupljanje oborinskih voda…Prva faza rješava odlagališnu plohu (kazetu) na koju dolazi brtveni sustav od umjetnih geosintetičkih materijala i na njih će se kontrolirano odlagati novi otpad da se s oborinama voda iz smeća ne procjeđuje u podzemlje i ne zagađuje tlo. Kad se stari otpad u idućoj fazi presvuče brtvenim slojem, spriječit će se ulazak oborinske vode u njegovo tijelo, kao kišobran, te će se tako spriječiti zagađenje tla.
U drugoj fazi predviđeno je da se kompletno odlagalište prekrije završnim prekrivnim sustavom sa završnim zemljanim slojem. Tako otpad ostaje bez vode, koja će se ubuduće slijevati u oborinske kanale, a plinovi iz otpada će se kroz sustav plinskih zdenaca skupljati i preko cijevi evakuirati na baklju, gdje će se spaljivati. No, da bismo do toga došli, treba obaviti cijeli niz radova kako bi se odlagalište uredilo – objašnjava ukratko cilj sanacije odlagališta Arsen Zoran Tonšić.
Odlagalište, stan, riba i kanta smeća
– Karepovac se može usporediti sa stanom i kantom sa smećem. Ono što je kanta smeća u kući, Karepovac je u atmosferi i u gradu. Ako dobro filetiraš ribu, pa napraviš salatu i sve to baciš u kantu, zatvoriš kuću i odeš negdje pet ili šest dana, kad se vratiš, podaviš se od smrada. Hoće li ti doći loše? Možda ti dođe da povratiš, ali automatski otvaraš kuću kako bi taj miris izbacio van. No, uvijek pitam ljude: “Hoćeš li umrijeti od tog smrada? Nećeš, samo je neugodan” – objašnjava Tonšić na primjeru mikrolokacije kako bi se najjednostavnije mogao opisati Karepovac.
